Nova Istra

106 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Vinko BREŠIĆ proljeća 1947. znao tko je Pave Versa, ali je ostao pod diskrecijom gotovo pola stoljeća, kad je napokon sama pjesnikinja odlučila otkriti tajnu„triju endehazijskih pjesmica“. Vesnin je prilog objavljen kao„Ulomak iz mini-autobiografije: ‘Moj život u 40 vreća’“ ( Večernji list , Zagreb, 3. srpnja 1994.). Sedam godina poslije kao posebno izdanje Matice hrvatske izlazi i cijela knjiga: Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (Matica hrvatska, Zagreb, 2001.). Na njezinu početku, kao moto, stajale su ove dvije izreke: Honnisoitqui mal y pense! Sram ga bilo tko zle primisli ima. (starofrancuska) / Ključ, ključ katanac – ko me takne maga- rac... (narodna, dalmatinska). A na 349 stranica dva glavna priloga: Poljubac života ( Poljubac života , Do zalaska sunca hodajući za kamilicom , Pod muškim kišobranom ) te naslovni Noć za pakost s naznakom vremena i mjesta nastanka („Srpanj 1999. – siječanj 2001. / Zagreb – Stubičke Toplice“). U napomeni na kraju knjige ured- nica Jelena Hekman navodi, između ostaloga, i to kako je „ova knjiga zamišljena prije mnogo godina, možda čak i dvadesetak, te najavljivana u raznim prigodnim tekstovima (pa čak i u dosad objavljenim knjigama) i u mnogim razgovorima kao Moj život u četrdeset vreća . Urednica žali što „još nisu ukoričeni i široj javnosti, uz ovu knjigu, dostupni i razgovori što ih je Vlatko Pavletić u dugome nizu vodio s Vesnom Parun“ (341). Napokon, devet godina poslije ove izlazi i prvo izdanje Vesnine knjige Ja koja imam nevinije ruke . Asinkroni odabir (Zagreb, 2009., str. 517), a 2011. i drugo, do- punjeno izdanje (Zagreb, 2011., str. 543), dakle, posmrtno. Na objema stoji napo- mena:„Odabrala i za tisak priredila Vesna Parun.“ O čemu se zapravo radi razabire se iz nakladnikove popratne riječi: – „(...) Moji suradnici i ja svjedoci smo nastajanja ove knjige kroz period od gotovo dvije godine. Iz početka je bilo zamišljeno da odabrani i imenovani urednik knjige odabere i kronološki postroji dijelove iz svih do sada objavlje- nih djela Vesne Parun. Tako smo počeli, ali tako nismo i završili. S vreme- nom, Vesna Parun je sve više bivala ta koja je u cijelosti preuzimala ulogu i autora i urednika. Na koncu, kada se u nekim odabranim ulomcima pojavila i potreba za fusnotama, ohrabrili smo autoricu ne da ih se kloni, nego da ih obilato rabi. I tako je nastala ova knjiga – svojevrstan hibrid više književnih žanrova (...)“ Više je stvari koje ovu Vesninu posljednju knjigu čine jedinstvenom. Ne samo naslov koji je varijacija njezine slavne pjesme, niti činjenica da ju je sama sastavila i priredila, napravivši autoantologiju po kojoj je uistinu naš „prvi hrvatski Ali-baba, koji je od sveg blaga u svojoj špilji probrao ono što smatra ponajboljim“. Ona je ovu