Nova Istra

104 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Vinko BREŠIĆ najtužnijih i najponosnijih Hrvata. No, to je neka moja neispričana priča. 2 A Vesnu Parun dotad nisam nikada osobno – rekla bi ona: tête-à-tête – susreo, ne računam li slučajna viđenja po javnimmjestima, pa tako i jedno njezino gostova- nje na matičnome fakultetu ranih osamdesetih – svakako prije njezinoga novosad- skog „rašomona“ na Kongresu pisaca – uz neku pjesničku manifestaciju tada još, čini mi se, saveznog karaktera. Dobro pamtim pjesnikinjin živopisni lik oslonjen na desni zid naše D-4 i gušu koja se već nazirala gutajući polako, ali sigurno jednu nekoć, govorilo se,„rasnu ljepoticu“. Bilo je nešto tugaljivo u toj slici, pa i dan-danas prođe me isti osjećaj dok se spuštam tom stranom dvorane u kojoj godinama pre- dajem utorkom od jedanaest do jedan, a naročito kad govorim o njoj i o njezinoj generaciji. No, u zagrebačkoj „Puli“ ova Vesna Parun bila je neka druga Vesna Parun. Pa iako se ona smanjila, a guša povećala skupa sa svilenom maramom kojom ju je sve neuspješnije skrivala, zračila je čudesnom mješavinom snage i gorčine, kojoj nisam znao izvor, ali i planovima koji su se na trenutak bili preklopili s jednim mojim tada već zgotovljenim poslom. Naime, već sam godinama u pripremi imao rukopis Autobiografija hrvatskih pisaca , ali ne i izdavača, a među stotinu pisaca bila je i Vesna Parun. Rekavši joj to, začudi se što sam uopće uspio naći njezine autobiografije, posebice što sam„iskopao“ onu u 10 rečenica. Łucja nas je gledala i cvala od veselja što ovaj naš razgovor postaje sve življi i zanimljiviji. Vrhunac je bio kad sam joj spomenuo Tadiju i članak u Večernjaku „Tko je Pave Versa?“ iz ljeta 1994. Čini se da je se sve to dojmilo, a onda mi otkri kako ona zapravo piše „pravu pravcatu autobiografiju“ pod naslovom Moj život u 40 vreća . Kad smo se rastajali, napisala je posvetu na svoju Vazu sunca i darivala mi je: „Vinku, srdačno od Vesne – Zagreb, ‘PULA’, 16. II. 1995.“ Prolazile su godine, smjenjivale se Vesnine knjige i vijesti o njoj, prorijedili Łuc- jini dolasci u Zagreb, da bi zauvijek nestala najprije Łucja, a potom i Vesna. U međuvremenu, dakako, pročitao sam Noć za pakost , pa knjigu negdje zagubio, na- bavio novi primjerak i još je jednom pročitao, sada već s iskustvom drugoga izdanja i njezine testamentarne antologije Ja koja imam ruke nevinije ... I kada mi je Ivica 2 U toj priči središnju ulogu ima, dakako, Łucja, koja je među sedam gostujućih pjesnika Poetskog listopada (tj. studenoga) prevela i jednu moju pjesmu u tamošnjem Narodnom tjedniku ( Tygodnik Ludovy ), potom varšavski glumac Wojciech Siemion, koji je pred prepunim liceumom recitirao moju Predbožićnu Europu A. D. 1991 ., dakako, u Łucjnu prijevodu, Voltaire, novinar poznanj- skoga Glasa Velikopoljskog ( Głos Wielkopolski ), Włodzimierz Braniecki, koji je sa mnom napra- vio intervju uz Łucjin simultani prijevod, pa učenici ekonomske škole u Gožovu Velikopolj- skom (Gorzów Wielkopolski), pjesnik Wilim Przeczeka iz slovačke Bystrice, kolega Bogusław Zieliński sa Sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznanju itd. – sve do četiriju božićnih kuglica, Łucjin dar, koje su zbog trojice pijanih Poljaka ostale na kolodvoru Potsdama.