Nova Istra

103 Vinko BREŠIĆ, Zagreb AUTOBIOGRAFIZAM KAO OSVETA O autobiografijama Vesne Parun „Znatiželja da odgonetnem svoj život uvijek me je poticala na buđenje, pa tako i sada: Još ne znam gdje sam ni kuda ću. Ali znam tko sam...“ (V. Parun, srpanj 1947.) 1. Sredinom veljače 1995. našao sam se u društvu Vesne Parun i njezine prijateljice, poljske pjesnikinje i prevoditeljice Łucje Danielewske u zagrebačkom restoranu „Pula“, u Teslinoj ulici, gdje je pjesnikinja neko vrijeme zakazivala svoja druženja. Bila je to Łucjina inicijativa, koja je nakon izbora hrvatske lirike za moje Zrcalo , čiji je prvi broj izišao za Božić ratne 1991., radila na prijevoduVesninih pjesama. 1 Obje su bile stare prijateljice, dok je moje poznanstvo s Łucjom datiralo od ljetnih semi- nara Zagrebačke slavističke škole, a onda i prijateljstvo od pada Vukovara, kada sam kao gost Društva poljskih književnika u Poznanju (Poznań) bio jedini Hrvat na tamošnjoj međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji Listopad Poetycki . Łucja je od mene napravila ne samo pjesnika, nego i zvijezdu, a Vukovar i sva tadašnja patnja o kojoj su vijesti jedva dopirale do ove velikopoljske oblasti, i to najviše njezinom zaslugom, učinila su me u tih nekoliko dana jednim od poznatijih, u isto vrijeme 1 Usp. Wiersze . Pjesme suvremenih hrvatskih pjesnika u poljskom prepjevu Łucje Danielewske (Izbor), Zrcalo , br. 1, Zagreb, 1991., str. 77-90.