Nova Istra

100 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Ana BATINIĆ je ime po drevnommongolskom ratniku i vladaru Džingis Kanu („Pipni mi mišice, puščano zrno!“) – koji navodno nije volio mačke. 39 Miki, s druge strane, odlučuje: „Ne hajem ja za ratnike drevne, / zovem se naprostoMiki Trasi!“. Ni sama autorica, priznaje, ne zna odakle joj ta imena: „Eto tako, došla mi sama odnekud, baš kao da su doletjela iz neke još davnije prošlosti, iz nekog davnijeg i tko zna čijeg djetinjstva ili sna. Tako kako već biva kad se piše. Ne može se objasniti sve što se tada zbiva s nama. I u pisanju pjesama i priča ima nečeg, rekla bih, mačji zagonetnog, izvanvre- menskog. [...] Što ste rekli maloprije, da je Miki Trasi šašav? Možda Vam se to čini, jer sammu nadjela šašavo prezime: Trasi. To je zbog onoga ‘tras’ kad ljosneš svakog trena s nekog krova pod oblacima – na zemlju, u blato, i preneš se iz svojih ‘viših’ ljudskih stanja, pa zacviliš, zamijaukneš.“ 40 Ipak, nije uzalud nastala izreka„Nomen est omen“, pa kada, nakon bratova odlaska iz Kukljice, Miki odluči prestati biti lije- ni pospanac te preuzeti kontrolu nad miševima i djecom, to obilježava i promjenom imena u „Miki Indijanac“! Spomenimo još da se, uz elemente ludizma, popularne kulture (kokta, televizija, rokenrol, ‘fudbal’, film) i fantastike, u romanu pojavljuju mnogi toponimi i različiti zemljopisni pojmovi (Zlarin, Kukljica, Prvić, Kaprije, Žirje, Mišjak, Ugljan, Tahiti, Afrika, Patagonija, New York), koji su, naprotiv, u svijet fikcije tek umetnuti iz stvarnosti. 41 Imajući, dakle, u vidu različita sredstva antropomorfnog prikaza, ne samo nji- hova funkcioniranja u vanjskom svijetu naracije, nego i prodiranja u njihovu svijest, misli i osjećaje, njihovu individualizaciju i karakternu diferencijaciju, koji bi bio zaključni odgovor na pitanje jesu li Džingiskan i Miki Trasi „mačci u vreći“? Bez sumnje – i to trostruki. Prvo, književnoanimalistički gledano, oni su to s obzirom na relativan deficit pravih mačjih osobina u odnosu na visok stupanj antropomor- fizacije. I prema vlastitu autoričinom „priznanju“, ona nije realistica, 42 stoga su i njezini neljudski protagonisti proizvod mašte. Tako humanizirani, daleko više go- 39 Usp. Nikola Visković: Kulturna zoologija. Što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji , Jesenski i Turk, Zagreb, siječanj 2009., str. 278. 40 Iz skice intervjua s Anitom Kolesar, OAFVP, k. 48. 41 „Ovo jest, doduše, s druge strane i metafora za naša ‘odrasla’ tumaranja ovim životom i svijetom; ali sva su zemljopisna imena i nazivi točni, nema niti jednog izmišljenog, jer zemljopis oduvijek obožavam i on me inspirira. [...] Zato bih voljela kad bi se uz ovakve moje knjige za djecu prilo- žili na kraju mali zemljovidni izresci. Naročito mi je stalo do srednjeg dijela naše jadranske obale, s buketom otoka i otočića u koje spadaju i moji zavičajni: Zlarin, Prvić, pa Ugljan, Pašman, Iž, Kornatski akvatorij. (travanj – svibanj 1999.)“, rukopisni zapis uz nepotpisanu recenziju Sunco- kreta na pučini , OAFVP, k. 8. 42 „Pitali ste da li ih idealiziram, uljepšavam. Ja ovdje ne ispitujem pseće osobine, nisam pripovje- dač realist – to prepuštam drugima. Ja njihove osobine biram i modeliram na svoj način, baš to radim i sa mačjim svijetom.“, ulomak iz bilježaka, vjerojatno za intervju s Anitom Kolesar, a riječ je o autoričinoj„psećoj“ Ponoćnoj ogrlici , OAFVP, kutija 47.