Nova Istra

346 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Josip KRAJAČ Svakakve je ludosti radio Barutanski za i s Dolores: i tiskajući je na „blitvinskim hiljadarkama kao zaštitnicu blitvinskog poljodjelstva“, i postavljajući je na javnim mjestima kao „sadreni kip Blitve“. A takvom je kao teret ostavlja blitvinskoj državi. Razočaran, razmišljajući o ljubavi s Dolores, Barutanski zaziva Paskalovu maksimu – „Čovjek će umrijeti potpuno sam!“ I pita se: „Čemu onda ovo bijedno slinjenje hotelske posteljine sa ženama?“ (B,II,16) Tako Barutanski maliciozno „...još od one brazilijanske zmije“ (B,III,99), svođenjem svega toga na naturalističke scene, govori o ljubavi i ženama. Očito je to minimaliziranje odraz već ponovljenog razočaranja u neuspjelu traganju za ženom. Ne bi se moglo reći da je Barutanski, nakon zbrkanih, romantičnih, pohranjenih osjećaja prema Nielsovoj majci išta doživljavao sa ženama negoli rasterećenje tjelesno-biološkog naboja – „...bit će već više od godine što nije osjetio pod sobom ni konja ni žene“. (B,III,100) Mala Solvejga je, pak, otkriće u Kristijanovu doživljaju žene iz druge perspektive. Ona je bila žena u kojoj je gledao, a jer je bila još dijete („Nevina i neposredna mogu biti samo djeca!“, B,II,17), čisto emotivno, obećano biće. Mala Solvejga je jedinica beauregardskog vrtlara Morgensa. Opčaran njenom ljepotom, vedrinom za kojom je, izmoren politikom i beauregardskim brigama, žudio, Barutanski je svojemu je- dinom povjerljivom čovjeku na Beauregardu, Georgisu, povjerio delikatnu zamisao: kako bi malu Solvejgu, koja mu se sviđa, bilo dobro poslati„u Pariz, u nekakav insti- tut, na njegov trošak, kao njegovu vlastitu pitomicu“. Drugi dio delikatne priče Baru- tanski je ostavio za sebe. (I za ispovijed „ocu“!) Sa Solvejgom Barutanski doživljava ono što ga je mimoišlo, onaj „klik“ obrata njegova biološko-emotivna tijeka. Kada je bio dječakom zaljubio se u „milu gospođu“, a kada je odrastao zaljubljuje se u malu Solvejgu, djevojčicu daleku njegovim godinama. Objektivno, Barutanski je izmoren raskorakom između svoga emotivnog i biološkog stanja; zato za izgubljenom ro- mantikom žudi, a stvarnost doživljava naturalistički. U vrućim halucinacijama ima- ginarno je razvio cijelu strategiju susreta sa Solvejgom: „...a on bi oko Uskrsa došao za njom. Bože moj! Sedamnaestogodišnja žena, zar toga još nije bilo na svijetu? A mala tjelesno nije više dijete! Bokovi su joj već nabubrili dobro, mogla bi biti rodi- ljom. Mlado, zdravo ždrijebe! Zamotao bi on tu malu ranjenu, krvavu srnu u topao pled, položio bi je u vagonu pokraj sebe na crveni baršun i ljuštio bi joj naranče, da ne plače. Bože moj, u krvi se začinje ljubav, bez krvi nema ničeg u životu!“ (B,II,17) Solvejga je po mnogo čemu, od svih njegovih gospođa, bila najbliža „miloj gospođi“. Ta Solvejga, ako bi htjela, razmišljao je nesmotreno i više od toga Barutanski,„može postati NjezinimVeličanstvom“ (B,II,31), a Republika Blitva – kraljevinom. Ljubav sa Solvejgom otvaranje je još jednoga uzla Kristijanovih bolećivih emocija. I njih je stari Komandant, ne baš u imaginaciji nego u vrlo razumnom razmišljanju, razvijao. Ove su izrastale iz drugih razloga. Barutanski nije imao djece. Dijete u Barutansko-