Nova Istra

345 Josip KRAJAČ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI iz ankersgadenskih kazamata, sakrila me je Nielsenova majka kod sebe, i tamo sam prespavao u njenoj postelji više od tri nedjelje! Mirisalo je u stanu po vaniliji, čitave dane jeo sam pekmez od šipka!“ Nielsova majka ostala je Kristijanu u podsvjesti ženom koja pobuđuje emocije i senzibilna stanja djeteta, jer bio je dječak koji je imao majčinu zaštitu. A pekmez i poljubac u čelo, pak, obećavaju intimnost obitelji, koju nije pamtio iz vlastita doma. Barutanski ne ostaje dužan mami. Njegova emotivna veza za Nielsovu majku ostaje zalog. Osjeća da majku treba zaštititi. To pak u Barutanskoga zacijelo otvara prisutnost Edipovskog kompleksa. Jednom prilikom, kada je Barutanski bio grub sa svojom Ingridom, pomislio je: tako je sigurno ‘tiranizirao’ Nielsenov otac, eksrit- ‑majstor, Nielsenovu majku. U tom sklopu problem se majke produžava i u Baru- tanskoga se preoblikuje u problem žene. Trebalo je tražiti ženu koja će zamijeniti prazninu majke. Ingrida je Kristijanova supruga, ali s njom je otpočetka išlo slabo: „...teška his- terika, malade imaginaire (franc. umišljeni bolesnik. op. aut.), povrijeđena veličina, klasičan slučaj ponižene megalomanije, guska,‘rođena za velike stvari, koja je upropa- stila svoj život sa kriminalnim tipom kao što je njen poštovani suprug’“ (B,III,124). A Ingrida, koja je jednom očijukala i s Nielsom, misli o svojemu životu s Barutanskim drukčije: „...da joj je jedanput davno, u mladosti, bilo idealom da se uda za pravoga, nepatvorenoga, legendarnoga Heroja, a udala se zapravo za neku vrstu višeg policij- skog funkcionara“! (B,I,122) S pojavom Ingride rađaju se u Barutanskoga, ili tek postaju vidnima, mizogin- ske naznake. Barutanski ne podnosi njezinu liriku, ne podnosi njezino prisustvo, njezino izvitopereno poziranje, njezina ljubakanja s Parižaninom, a s takvom Ing- ridom ne podnosi, naravno, ni njenoga ljubavnika Parižanina. Ipak, sve to vrijeme Barutanski „...živi sa svojom gospođom u slobodnom građanskom braku“ (B,II,18), i trajno osjeća potrebu za drugim ženama. Njegov se odnos prema ženi temelji na tjelesnoj ljubavi i biološkoj želji za nasljedstvom. Barutanski je sin između – nemati oca i nemati sina. Jedna od Kristijanovih žena je i Dolores de Janeiro. S njom je počelo sve roman- tično i lirski, no žena „dvadeset i trogodišnja ljepotica“, koja je brzo nakon vedre, zaljubljene igre, postavila pitanje „otpravnine“. Bila je jedna od onih za koje se čovjek „mora brijati specijalnim britvicama, i masirati se naročitom kolonjskom vodom, jesti isključivo bifteke na žaru“. A onda je od svega ostao samo„miris sijena i cimeta“. (B,II,169) „Dolores mu je izgledala jedinom ženom koju je iskreno, neposredno, čulno, tjelesno zaželio, a sve se tako brzo pretvorilo u najobičniju, banalnu, bor- delsku putenu zasićenost“ (B,I,II,171), i sve je završavalo s bankovnim karticama i „tako bijedno, slično dječjem mokrenju“. (B,II,14)