Nova Istra

342 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Josip KRAJAČ rodoljubne namjere te da „Nielsove namjere, ma koliko to zvučalo paradoksalno, ne mogu biti stavljene pod upitnik.“ (B,III,125) Konačno, Barutanski sebe pronalazi i u Nielsenovim liječničkim dijagnozama. Pročitavši Nielsenove liječničke nalaze, umuje da bi se takvi nalazi o Nielsenu mogli primijeniti i na njega, doslovce: i Edipov kompleks, i shizofreno-psihotično stanje duha, i strah pred životom,„...a kod nas – ‘bolesnika’, sve se to javlja u obliku raskola i nepremostive intelektualno-moralne krize“. Sve se to javlja u Nielsenu, ali...„ili kod njega, Barutanskoga, podjednako, samo u obrnutom smislu.“ (B,III,121) I, dakako, u generičko-genealoškom lutanju Barutanski je zatečen fazom očin- stva, fazom traganja i ozlojeđenosti – oca nema, oca treba nadomjestiti. Barutan- ski tu potrebu osjeća nešto „kasnije“, nakon nepronalaženja zamjene za majkom, i u trenutku kada je nastupila određena nesigurnost u politici. Barutanski nesvjesno propada (u korijene) i začinje se stanovita ozlojeđenost, zapravo problem neidenti- fikacije (s ocem). 16 Barutanski podsvjesno osjeća da se u njegovoj ozlojeđenosti budi „upitnim“ otac. Barutanski traga za subjektom koji bi mu nadoknadio izgubljena oca. Pronalazi ga u drugome, realno u pateru dominikancu Bonaventuri Baltrušajtisu, doktoru filozofije i teologije. Taj„učeni otac“ Barutanskoga oslovljava Ekscelencijo i nalazi priliku da se Barutanskom, ironično, nasmiješi „kao djetetu“, a Barutanski oslovljava Bonaventuru s„oče“:„‘Oče’, to je značilo da je Gospodar Blitve duhom prisutan, da je dobronamjer- no raspoložen i da postupa sa svojim dušobrižnikom doista kao izgubljeni sin kome je mnogo stalo da se pomiri sa svojim duhovnim tatom.“ (B,II,41) A hladni i uzvi- šeni otac, tjerajući Lucifera iz zloga svijeta sinovljeva („ti ćeš biti sablast – zombi“ 17 ), tjera i „mračne taloge satanizma“ (B,II,39) iz duhovnoga života Barutanskoga. On s ocem provodi mnogo vremena. Otac ga poučava kako molitvom stići do Boga. S njim razmatra filozofske teme o životu, smrti, o njegovom intimnom problemu – Kristijanovim griješnim pohotama, ljubavi i želji da postane otac... jer Barutanski se osobnim ispovijestima povjerava „ocu“. Barutanski je kršćanin, njegovo ime je Kri- stijan (iako prezime nosi svu težinu baruta!). Barutanski ima smisla za vjeru, ima naklonosti prema crkvi, sve njegove manifestacije govore u prilog tome, namiče dr- žavni novac i s biskupomArmstrongom gradi crkve, pohodi crkvu. Ali i svemu tome izmiče. Žuri se iz crkvenoga okruženja. Gubi strpljenje u razgovoru s Baltrušajtisom, doj bi ovaj s bi s Barutanskim želio voditi duge razgovore. Stvari se ne odvijaju na istome fonu. Nešto, očito, nije uravnoteženo. Barutanskoga zamara dušobrižnik Bo- 16 Lučiano Santjago: Ulisov kompleks, u: Žarko Martinović, Psihoanaliza i književnost , Dečje novine, Gornji Milanovac, 1985., str. 123-149. 17 Gilles Deleuze – Felix Guattari, ibid., str. 61.