Nova Istra

341 Josip KRAJAČ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI seksualnosti na ‘prljavu malu tajnu’“. 15 Svega toga u Barutanskoga ima napretek, i segregacije i rasizma, a naročito cmizdrenja i svođenja seksualnosti na prljavu tajnu. Kako Barutanski rješava svoje uzlove? Barutanski je pronašao krivca. Barutan- ski to podsvjesno „uređuje“. Za zlostavljanje „mile gospođe“ kriv je Nielsenov otac. (Radi nekakvih nenapredovanja u službi krivio je Nielsenov otac obitelj jer mu, biva, obitelj oduzima vrijeme.) I otac je bio nasilan prema Nielsenovoj mami; njega, Ni- elsenova tatu treba kazniti, on je kriv. Tako će i Niels – sin, u Barutanskijevoj fikciji, biti izmješten iz obitelji. Niels je višak u prividnom trokutu, Barutanski preuzima njegovo mjesto, on biva članom/elemetom u trokutu tata – mama – ja . Tu počinje problem relacije Nielsen – Barutanski, prisutnost stalne ljubomore prema Nielsenu i stalna potreba postisnuti Nielsena kada, opet, nisu baš posrijedi emocije, nego politika. Dakle, u svoje halucinantno lutanje Barutanski uključuje Nielsa Nielsena (B, III,121), vršnjaka i rivala, na koga je Barutanski zacijelo ljubomoran već od prvih dana, našavši da on, Nielsen, živi uz „milu gospođu“ mamu, i sve dalje, i zato se Barutanski osvećuje, ironičan je prema Nielsenovu otvorenom pismu :„Siromah! Taj ima pune gaće od straha!“ (B,I,45), ironičan je prema Nielsenovu suosjećanju za eliminiranin Bur- janskim, studentom koji je navodno pripremao atentat na Barutanskoga, ironičan je i prema Nielsovu žaljenju za petogimnazijalcem Rupertisom kojega Barutanski daje ustrijeliti jer se ovaj rasplakao i iz straha zaželio pobjeći iz legije, pobjeći u mamino okrilje... (A Barutanski ne pamti mamino okrilje, on nosi ožiljak izgubljene mame.) Nielsenova osoba usložnjava žudnju Bafrutanskoga. On Nielsena doživljava dvojako. Nielsen mu je prijatelj, iz djetinjstva, iz školskih dana i njegov suborac, ali i opasan politički oponent. Iz tih ga razloga Barutanski omalovažava, smatra ga strašljivcem, a zapravo ga želi eliminirati: „Nielsen je žučljivi onanist, intelektualni majmun, čovjek koji igra ulogu, u svakome slučaju, iznad svoje snage.“ (B,II,27) Takav Barutanski s ironijom i strahom prati Nielsenove akcije u bijegu, u Blatviji: „Niels tamo luduje s punim gaćama, on gricka svoje nokte (uvijek bi pod mate- matičkim satom gricao nokte).“ (B,III,125) Niels u Barutanskoga slaže ambivalen- tne osjećaje, i mržnju i privrženost. U toj igri svjesnoga i nesvjesnoga Barutanski pronalazi drugo ja jer, misli Barutanski, Niels je onaj njegov, ne imaginarni, nego stvarni dvojnik. Onaj drugi Barutanski – zbunjeni, pak želi Nielsenovu podršku, zadržati njegovo prijateljstvo: „Trebalo bi sve to riješiti jednim gestom, udarcem o rame,‘ajde, ajde, stari moj bolvane, sjećaš li se šipkova pekmeza svoje pokojne mame, vrati se, majmune, da sjednemo pak da se porazgovorimo.“ (B,III,125) Štoviše, Ba- rutanski pronalazi istovjetnost političkih namjera s Nielsenom, vjeruje da Niels ima 15 Gilles Deleuze – Felix Guattari, ibid., str. 220.