Nova Istra

181 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Ukoliko zađemo malo dublje, vidjet ćemo do koje je mjere snažan Ibsenov utje- caj: naime, Matoš na jednak način kako je to činio Ibsen u dramama Nora i Hedda Gabler supostavlja dva konkurentna ženska lica, Matildu i Faniku. I ovdje su prisutna (barem) dva ravnopravna glasa. Oprečni su na razini iskaza, no ni jedan od njih nije idealan sveznajući glas, glas istine; oba glasa polemiziraju na istu temu, otvarajući polje znanja, a ne zatvarajući ga. Matildin se i Fanikin glas međusobno dopunjavaju, baš kao glas Pierrota i Don Kihota. One se međusobno odnose kao u Ibsena Nora i njezina prijateljica Kristina Linde; ili, još podudarnije, kao Hedda Gabler i njezina suparnica iz djetinjstva, Tea Elvsted. I u Matoša, baš kao i kod Ibsena, riječ je o staleškoj razlici: Matilda nije imućna, ali je svikla na raskoš, cijenjena je u društvu. Fanika, pak, ne pripada kozmopolitskoj urbanoj priči. Ona, kako kaže Sučić: „Nije ružna. Skromna, zdrava, dobra i pamet- na. (...) Fanika je vrlo čestito djevojče. Radi na pisaćem stroju, zarađuje, mada joj udovica mati ima pristojnu mirovinu (...) Ona zna sve moje ljubavne pustolovine“ (Matoš, 1973:269, 268). Ona je prijateljica, uzdanica, ali i ona koja ne izaziva snaž- ne pokazatelje obožavanja, baš poput Tee Elvsted, koja podržava Eilerta Lovborga. Osim toga, Matoš u jednom trenu, kada pred konac komada počinje gomilati peripetije, uvodi motiv fiktivne, glumljene zaljubljenosti u „istog muškarca“ Riječ je o prevarantu, koji igra ulogu bogatog Amerikanca. U toj kratkoj dionici dijalog između Matilde i Fanike iznimno nalikuje onomu Hedde i Tee u trenutku kada se sukobljavaju oko zajedničke sklonosti prema Eilertu Lovborgu. Problema- tizira se ista filozofska tema te se postavlja pitanje što je zanosnije i značajnije: ri- skantan a nadahnut čin propitivanje budućnosti (pa se to tako vezuje na način rada i mišljenja Eilerta Lovborga – on naime piše knjigu o budućnosti) ili pak akademsko, korisno ali suhoparno propitivanje prošlosti (kao u slučaju Heddinog supruga Tes- mana). I Matilda je poput Hedde, ona koja je naizgled snažnija, djelatnija, sigurnija u sebe, ona je „apartna“. Tea Elvsted i tu može biti prepoznata kao dio Fanikina karak- tera: ona je dobra, požrtvovna, nježna, s njom se dijele sve ambicije pa i intimnosti. 9. Nepodudarnost između izgovorenog i življenog Matoš vrtoglavo vuče u dublje slojeve ljudske psihe: tako je jasno da postoji trajna nepodudarnost između izgovorenog, odnosno između slike koju čovjek/lik/ ima sam o sebi te onoga kako lice djeluje, odnosno kako reagira. Dakle, ovdje se postu- pak karnevaliziranja nastavlja. Naime, bilo bi prejednostavno i netočno povjerovati da su preuzete društvene