Nova Istra

178 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ Na taj se prizor nastavljaju scene dijaloga dvojice bliskih prijatelja, Matizevića i Sučića, za kojeg Matoš kaže da je po zanimanju „prijatelj“. Njihove su dugotrajne i opsežne rasprave, pisane povremeno u esejističkom tonu, premrežene nizom krat- kih prizora u kojim se pak na gogoljevski način „događa narod“, odnosno „malomje- štani“. No ni to, naravno, nije sve: jednu od važnih, trajno prisutnih dionica čini prisut- nost dviju žena, Matilde i Fanike; kao i pojavljivanje lika lažnog biznismena, podu- zetnika-obmanjivača (Mario Stello pl. Bielodlachich-Fusinato), koji se od obožava- ne ikone „svjetskog utjecaja“ preoblikuje u raz-otkrivenog prevaranta. Dakle, već je i ovim kratkim prikazom vidljivo kako je i na razini gradnje ka- raktera „stvarnost“ (ili „istina“) unutar Matoševa komada – višeslojna, prekrivena brojnim velovima. U tom smjeru u jednom trenutku Matilda izjavljuje: „Zašto je potrebno lagati, kad lažemo govoreći i istinu?“ 5. Igranje uloga u svakodnevnom životu i „diskursi Otaca“ Istovremeno je manje ili više jasno iskazan utjecaj svjetskih pisaca: prvenstveno je riječ o utjecaju Ibsenove drame, možda i Feydeaua, kontroverznog filozofa Otta Weiningera, ali i Đalskoga. I spram tih je očinskih figura odnos dvojak: spočetka jedan od likova, Sučić, otvoreno ironizira Ibsena: „‘Nora’ znači kajkavski ‘luda’“ te nastavlja: „Noroj Matildi puhne u glavu da je ne ljubiš kao Romeo, i ona odmagli i ostavi tvoju, svoju djecu, bacivši ti Ibsena u nos“ (Matoš, 1973:256). Međutim, ukoliko se nešto temeljitije analiziraju odnosi između dramskih lica, postaje razvidnim kako se Matoš itekako snažno naslanja na Ibsenov način supo- stavljanja lica u komadu. Ne možemo ne uspostaviti paralelu između tzv. parodij- skih dvojnica: Hedde i Tee u Heddi Gabler , Nore i Kristina Linde u Nori te Matilde i Fanike kod Matoša. No, o tome ću detaljnije nešto kasnije. ✽ ✽ ✽ Maskiranje, igranje uloga u svakodnevnom životu, zavaravanje, obmanjivanje – fe- nomen je koji Matoš na niz razina rastvara. Tako razotkriva krinke društvenih uloga , koje zrcale borbu za političku moć. Matoš problematizira i tadašnju „ kulturnu politiku “, pa se u tom smjeru s vremena na vrijeme pojavljuju kratki prizori u kojima se tematizira groteskna igra oko izda-