Nova Istra

177 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) 4. Zašto lagati kad i govoreći istinu isto činimo? Matoš se gotovo na postmoderni način poigrava kanonima, žanrovskim odrednica- ma, te preoblikuje i ironizira „diskurse Otaca“. Tako je i prolog, kojim započinje„tragediju“, svojevrsno izvrtanje vrijednosti, dvo- struko poigravanje kanonom: kao prvo, za razliku od standardnih prologa, ovaj je prolog pisan u formi soneta. Osim toga, začudno je i to da Matoš, briljantni majstor soneta, piše sonet koji je svojevrsna parodija, karnevalizacija soneta. Sonet-prolog, naime, glasi ovako: „Na ladanju ko u gradu Luta kako svaki zna Pjevajući serenadu, Kobna ljubav poput sna. U tragičnom tom komadu Ljubavnika vole dva Malo mnogo svoju dragu To vam je hintriga sva. Jer ljubav, i kad je mala, Opasna je, nije šala – Nije l’ tako ( prema kojoj dami u gledalištu ), lutčice? Ko stručnjak znam, kao znalac: Med je ljubav, al i žalac – Servus! ( Dami ): Ljubim ručice!“ ✽ ✽ ✽ Sve je, pa i arhitektura Matoševe drame, prostor opsjene; puna je sporednih puto- va, međusobno (žanrovski) nepodudarnih epizoda. Začudan je i prvi prizor/pojava prvog čina. „Tragedija u tri čina sa prologom“ započinje vodviljskim prizorom: riječ je o vod- viljski predstavljenom vađenju zuba: Lojzek „ vuče zub seljaku, vezanom za stolicu “ (Matoš, 1973:253). Ovaj prizor upućuje i na eventualno Matoševo poznavanje komada Georgesa Feydeaua (gotovo istovjetno započinje jednočinka pod nazivom Hortenzija je rekla baš mi se fućka ).