Nova Istra

176 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ 3. O-kvir, okret, preokret No, okrenimo se odabranoj Matoševoj drami Malo pa ništa ; pogledajmo je na trenu- tak izbliza: to je „tragedije u tri čina, sa prologom“, pisana – kako sam Matoš iznosi – tijekom osam dana, godine 1912., objavljena posthumno u „Savremeniku“ 1923. Godine, a odigrana je tek 11. 11. 1970. godine u režiji Georgija Para u zagrebačkom kazalištu „Komedija“. Tekst ovog komada predao je dr. Ivan Bach, sin ravnatelja Josipa Bacha, Institutu za teatrologiju, opisujući u svom pismu razgovor Bacha i Matoša, koji je očito tekao u žestokom tonu. Čitajući komentare o ovom Matoševom uratku, naći ćemo navode kako je riječ, primjerice, o „dvoglavoj komediji“, „polusatiri“, „polulakrdiji“ (Ogrizović 1 ), „komadu koji nema sadržaja“, koji je ništa drugo „do dva feljtona, isjeckana u komadiće i raz- bacana u scene koje nisu scene“ ( Julije Benešić 2 ). No, kako sam već istaknula, autor je naziva tragedijom. Nije neophodno nagla- šavati kako je žanrovski okvir važan dio teksta. Zahvaljujući ponuđenom okviru, dobivamo barem još jednu dimenziju; žanrovsko određenje značenjski smješta djelo koje označava pa ga može i na vrlo začudan način prevrednovati. Upravo ova nepodudarnost između atmosfere samog teksta i žanrovskog određe- nja samog autora progovara o značajnom fenomenu kojim se Matoš bavi. Riječ je o maskiranju, obrazinama, igranju „lažnih“ uloga: tako je, dakle, prisutna i maska jezika , koja prikriva „podzemna značenja“ u koja se kao čitatelji trebamo uputiti, kako bi rekao Hocke. Sličan postupak nalazimo i kod brojnih značajnih autora svjetske književnosti: prisjetimo se Čehova, Ibsena, ili pak (nakon Matoševe geste) Krleže. Čehov tako svoj Višnjik ili Tri sestre naziva komedijama, mada bi ih (neupućeni) čitatelj mogao zvati dramom ili tragedijom; Krleža Ledu naziva vodviljem, komedi- jom, a Maskeratu komedijom jedne karnevalske noći. I prvi i drugi navedeni primjer upućuju na činjenicu kako lica drame nisu u mo- gućnosti prepoznati do koje je mjere njihov doživljaj stvarnosti zapravo komedija. U slučaju Malo pa ništa riječ je o sličnom fenomenu, ali drugog predznaka: tako je Matoševa drama opterećena nepodnošljivom lakoćom prezentiranja, a ono što izaziva smijeh (društvena i gospodarska situacija, muško-ženski odnosi) ukazuje na društvenu i ljudsku tragediju koja stoji iza smijeha svakodnevice. 1 Pogledati: Prilozi; Tadijanović, 1973:323. 2 Pogledati: Prilozi; Tadijanović, 1973:326.