Nova Istra

175 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) tvenog, Matoševa je drama Malo pa ništa složena studija koja se bavi društvom u iznimno širokom rasponu te riječi, kao i odnosom sustav-pojedinac (individuum). U tom je smislu Antun Gustav Matoš sociolog i kritičar sistema. ✽ ✽ ✽ Nije nepoznanica kako je Matoša intrigiralo kazalište: pisao je brojne kritike, ulazio u polemike, obožavao i zagovarao glumice, suprotstavljao se onovremenim veličina- ma tj. „riječima Otaca“, nastojao se opetovano „probiti“ do dasaka nacionalne kaza- lišne kuće. Čini se da je takva zatravljenost teatrom u Matoša bila potaknuta vrlo snažnim unutarnjim impulsima: što zasigurno nije bio samo hir narcisa, već je bilo znakom ili simptomom složene, duboko ukorijenjene, unutarnje prisile. Matoš je zasigurno osjećao značaj fenomena kazališta te u njemu vidio mjesto su- sreta njegovih raznolikih, a opet izvorom podudarnih sklonosti. Naime, kazalište je mjesto dijalogiziranog subjekta, onog subjekta koji je prožet glasovima drugih, bilo na način da odabrani glas dijalogizira ironiziranjem ili da pak duboko pounutruje brojne raznorodne glasove (pa tako i supostavljajući dionizijsko i apolonijsko kao princip). 2. Oko: promatranje i voljenje, ogledanje i dioptrije Naslov ovoga kratkog teksta„Oko kazališta“ otvara barem dvije moguće perspektive. S jedne strane naslov asocira na već spomenutu Matoševu opčinjenost kazali- štem, te njegovo spiralno kruženje oko istog. Međutim, ovakav naslov asocira i na specifičnu poziciju/funkciju teatra kao orga- na vida; upućuje na „oko“ koje promatra zbivanja i pojave. Fromm bi rekao da upravo promatranje ima duboku vezu s ljubavlju. Voljeti zna- či pažljivo gledati. Oko može, naravno, biti izvanjsko, ali i unutarnje. Nije neobično da je teatar če- sto opisivan kao zrcalo društva. Oko teatra je specifično, pa je često povezivano i s ogledanjem, ogledima i ogledalom. Ogledala ima raznih: konveksnih, konkavnih; ogledalo često otkriva i ono što je na planu svakodnevice skriveno. S okom je povezan i fenomen „dioptrije“: svatko je od nas određen i dioptrijom koja mu omogućuje specifičan, individualiziran u-vid. Kazališno oko jest oko mnogostruke snage: to oko paralelno promatra ono što stoji na planu sinkronije, ali i na planu dijakronije, ono vidljivo i nevidljivo, kazališ- no je oko senzibilizirano i za one fenomene za koje je, kako bi postali uočljivima, potrebno povećalo.