Nova Istra

99 Franjo DŽAKULA SUVREMENA KNJIŽEVNOST najsnažnije osjećaju sama djeca, i bol koja može ostati do našeg odrastanja, mnogo je snažnija negoli u odraslih. Sjećam se samo da sam danima sjedila u kutu kuhi- nje i ne pomišljajući na jelo. Teta Ivka me nastojala utješiti. Veli da je Jagoda sve preboljela i da je s njenima odselila u neki veliki grad. Kako se pokazalo, to je bilo zauvijek jer je više nisam vidjela. Ostao je tek osjet mirisa njezine odjeće i slika koja se nikada neće retuširati. Veliki grad za mene je bilo tek pusto mjesto nagomilane cigle, ma koliko su se mama i teta trudile da mi dočaraju taj prezasićeni nemir ve- likoga mjesta. Ona druga djevojčica bila sam ja. Volim naše ulice u proljeće. Naši šorovi mirišu kao parkovi. Moja Ivka šeće onda sa mnom sve do željezničkog kolodvora. Na kolodvoru je bila velika čes­ ma. Mirišem vodu. Ćutim taj metalni češalj mokrine s koga pršte pjenušave kapi. Teta kaže da je, kad je bila mlada, bila u nekoliko velikih gradova. Prema nje- nom mišljenju, koje sam uvelike cijenila, veliki gradovi i groblja imaju zajednič- ku crtu, a to je pustoš. Živjela sam u toj pustoši i evo pobjegla natrag , dodala je s nekom nehajnošću. Drugačiji su naši slavonski gradići , dodala je usput. Oni imaju intimu velike zajedničke kuće . Vjerovala sam teti jer ona zna sve, iako nisam baš znala što joj to znači intima velike kuće. Pa još to intima. I eto tako, hodamo danima nas dvije bez žurbe. Putem beremo plodove. Jutra su puna mirisa. Već će i kasno ljeto, a nas dvije uporne. Na uglu šuti, sva u žutom, divlja jabuka. Malo dalje, na travi odbačeni prvi kesteni. Ona se pone- kad tiho moli Bogu i zahvaljuje mu kratkim molitvama. Dok bi ona nosila na ruci plodove, ja sam milovala koru drveća. Neke kore su bile hrapave, a to je značilo da je drveće staro. Samo je mlada kora imala dovoljno budućnosti. Iza zatvorenih kapija izlijetali bi poput pljuskova rojevi hrušteva. Veliki okati leptiri slijetali su mi na kosu s koje ih je teta pažljivo skidala. Pomiriši, rekla je stavljajući prah s njihovih krila pod moj nos. Osjetila sam snažan i neodre- đen miris nekoga poljskoga cvijeta. Miris koji je dugo živio na njihovim krili- ma. Ona kaže da leptiri na dan mogu obići pola velikoga polja i nekoliko puta mijenjati miris krila, kao da se presvlače. To je dar za njihov kratki sunčani život. U polusvjetlu pored susjedova zida stanovalo je različito cvijeće. Preko mirisa davala sam im razna imena. S ružama je bilo prilično teško jer one se s razlogom brane. Zašto manja djeca vole uraniti ili prenose tu naviku od starijih na sebe? To ne znam. S komadima friške lepinje, koja je mirisala na pepeo krušne peći, trčala bi naša mala družina u ono drugo, „naše” dvorište. Nepotrebno je nabrajati imena naših igara, kojima smo kao po pravilu uvijek ponešto dodavali ili oduzimali. Jednom sam poželjela kolač od mirisa. Zamislite, postoji li itko tko može napraviti kolač od samoga mirisa? Tada sam se sjetila i predložila prijateljima,