Nova Istra

100 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Franjo DŽAKULA kojih je toga jutra bilo više nego obično, da uđemo u naš ružičnjak. Omaleni Ja- kov primijeti: Jesmo li mi sada možda u tom tvom kolaču od mirisa? Gabrijela, jedna od susjeda koji su nam se toga jutra pridružili, reče: Kakav velik i krasan kolač! Uvijek kada smo prolazili pored velike staje, zečevi nanizani na pragu poput neke baršunaste ogrlice, bježali su s praga u tamu ispod jasala. Samo Bijelko sa crvenim očima začudo i bez straha trčao bi za nama. Čudan svat taj orijaš Bijelko! Često sam se s njim znala igrati. Dopustio bi mi da ga češem po trbuhu, milujem rep i gladim tople uši. Zamislite zeca koji se ne boji. Je li moguće da se životinje boje naših očiju? Je li to utjeha koju mi je netko poslao? To su viša pitanja na koja djeca ne znaju odgovoriti, a bojim se niti stariji. Bila sam jako žalosna kada je jedne noći otišao preko kupusišta. Kamo... za kim? Mama mi je objašnjavala da se valjda zaljubio. Moguće, jer ja sam ga tek voljela. Njemu je očito trebao neki drugi život. Bića sam razlikovala prema glasanju. Kokama smo davali različita imena, a najviše prema glasanju. To je bio dogovor između mene i prijatelja. Obično ih nismo mogli uhvatiti. Brzo bi se razletjele po okolnim baščama. Mama je od neke stare rođake donijela velikog pernatog pijetla, s toplom širokom krijestom. Koke su mu vjerovale i voljele ga mnogo više od nas. Vjerovale su njegovoj po- zornosti. Vjerojatno, mislili smo tada da je to zato što je on mnogo jači pa su ga morale slušati. Jedan naš susjed donio mi je veliku slikovnicu s ljetovanja iz Dubrovnika, u kojoj je obitavalo more čudnih bića. Čak i takvih koja vjerojatno nikada nisu ni bila na zemlji, ali i tu je pomogla moja Ivka čitajući mi strpljivo mala štiva ispod slika. Ležeći u krevetu, mogla sam do mile volje davati ime- na tim krupnim slikama bićâ u obliku reljefa. Pipala sam okrajke kontinenata i nabrajala im imena, čak rijeka koje su poput zmija vijugale do velikih voda. Sve dok se ne bi sklopile moja mašta i umor u duboki san. Nikada nisam voljela kada netko za živa bića kaže: Životinje ... Tako sam provodila lijepo vrijeme s prijateljima, među bundevama punima zrelog ljeta, kukurikavcima, mekavcima, zrikavcima... Čudesna moć moje želje i ustreptali valovi vrućine ponekad bi uspjeli u jedva vidljivim konturama oblikovati nepomičan odsjaj samih likova. Silni rojevi šare- nih točkica formirali bi za tren fotose koji su imali neki obris, neku sličnost s bićima oko mene. U dalekom odmaku vremena, danas ne znam ni sama je li to bila neka java ili tek san. Danas često pomislim kako su naši dani djetinjstva bili vježba i igra uz rad. Toč- nije, rad i igra ne mogu se razdvojiti. Naše djetinjstvo nije ovisilo od volje bilo kakva gospodara. A ako smo se ikome klanjali, to je bila spontanost neomeđena vremenom. U