Nova Istra

101 Franjo DŽAKULA SUVREMENA KNJIŽEVNOST našoj pripravi za življenje bilo je obilje spontanosti i neponovljivosti. Misli, stihovi, tikovi obraza bili su darovi medu nama i imali su uvijek svoje značenje, kao i kod sve djece svijeta. Zar je potrebno na ovome mjestu govoriti kako smo mi i sami smišljali igre? To je bila zapravo djetinja spontanost. Nikada nismo znali kako će koja završiti i u toj improvizaciji bilo je mnogo draži. Ponekad bi bile naglo preki- dane onako kao što stariji znaju prekinuti svoj razgovor, kada uvide da mu nema ni smisla ni kraja. Bilo je igara koje se zasigurno više neće ponoviti. Nismo znali da je to svojevrsna priprema za život, koji nas je tek čekao, sa svim mogućim ne- predvidljivostima. Za sada smo ipak bili u situaciji izbora koji se više nikada neće ponoviti. Često smo risali najčudnije oblike, koji su jedino sličili na karikaturu stvarnosti. Znam da smo iz raznobojnih papira pravili šatirane ruže, velike leptire, vijence od živih tratinčica. Poslije smo ih kvarili ili darovali jedni drugima. Poslije dugog vremena grčevito bih prebirala starim bilježnicama, tražeći ostatke nekog cvijeta ili narisane razglednice, tih pozlatnih ostataka naše daljine. Meni su to bile neke neobične fotografije. U svakoj mojoj fotografiji čini mi se kao da je ostala ona vječna nazočnost prvotnog vremena. Vidjela sam poslije, kada sam žeđala za tim nepovratnim danima, kako je sve naše vrijeme hladilo moje trenutke nemira, kao spasonosni mlaz izvora, u stvarnosti koja zna ponekad biti teška kao slika diluvi- jalne nemani. Je li iznad svega stajala ljubav? Tek mnogo kasnije shvatila sam da je to dar uzajamnosti koju zaista možemo tako nazvati. Kad smo bili zajedno, nismo shvaćali ovu riječ, niti nam je to bilo potrebno. Riječ ljubav shvatili smo tek onda kada ona više nije imala moć dječje nepatvorenosti i kada je često poprimala žalostan zvon tuge. Naše su riječi bile znakovi, dozivanje i potreba da se bude iskren. One su bile očitovanje zajedništva. Tajnoviti ili očiti, ali svakako neponovljivi. Osjećali smo da ljudi ponekad bilježe, kao u neku bilježnicu, baš svako dobro djelo, svaku lijepu riječ koju su nekom nekada poklonili. Možda je to obilježje odraslih? Ne znam! Ali, danas mislim da takvu bilježnicu treba zapaliti dok je vremena jer ona nije dar, nego očito, kako oni misle, dug prema nekome. Danas mi je jasno da ljubav nepogrješivo prepoznaje jer zna da će joj biti uzvraćeno. Ona zna! A to je temeljnica svakog mogućeg suživota. Zar nije mnogo puta rečeno – ako ne ostane dio djetinjstva u čovjeku, može li se opstati? Vjerojatno na neki način i može. Jer, evo, svijet traje. Znala sam da ću to na neki način proći. Vidjeti, to za mene znači proživjeti. Živjeti pokrivena razigranim plaštem djetinjstva. Ne bih voljela da hrđa življenja ispere ona naša ljeta. Sa strepnjom mislim na tu slutnju kao čovjek koji se ustao od stola pogledati kuda to bježi ljeto. Drago