Nova Istra

102 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Franjo DŽAKULA ljeto našega djetinjstva. Nisam ja birala prijatelje. Kaže teta Ivka da se djeca približavaju djeci. Vidi kako se skupljaju kao pačići , znala je reći mojoj mami, pa ni ne gledaju na nas . Zaista, djeca idu k djeci, koračajući ili puzeći. Znalo se već tada tko će ubuduće biti pust, samovoljan, osamljen, druželjubiv, dobrodušan. Šareni, piknjasti pačići ponašaju se sasvim drugačije i bespogovorno slušaju mamu. To je cijena njihova opstanka. Ne znam da li i mlade ruže slušaju svoje roditelje, one stare ruže. To nikada nikoga nisam pitala. Uostalom, ni stariji nisu nikada govorili o djetinjstvu cvijeća ili drve- ća. Čak su ih prema potrebi lomili, a oni su padali bez jauka ili bilo kakva glasanja. Amožda i biljke imaju svoj način glasanja, ali ono nije za naše uši. Zasigurno znam da nisu mogle bježati. Jesu li se znale smijati, plakati, preklinjati? Ja vjerujem da jesu i bilo mi ih je žao. Moj Jakov govorio je da stariji nikoga ne žale osim svoga roda, kada sam jednom razgovarala s njim pokraj velike vatre, u kojoj su gorjele sirove šibe uvijajući se i pucketajući. Da, mudar je bio Jakov! I meni je bilo drago kada su me zvali imenom, tim ljudskim označenjem. Tako sam bila sigurnija da su ljudi blizu mene, ne samo običnim glasanjem koje se čulo sve do Velikoga sokaka i crkve pored njega. U crkvu se išlo rado svake nedjelje. Ne samo da nazočimo Sve- tom ponavljanju posljednje večere, nego da uživamo jedni pokraj drugih. Osobito je to vrijedilo za mene koja sam „vidjela“ moje bližnje mirisom i dodirom. Kako je samo mirisala i šuštala odjeća na nama, kao da je netko pustio kroz sva vrata lepet golubinjih krila koja, evo, šušte visoko pod crkvenom lađom. Nemojte gledati u ovim mojim sjećanjima razmaženo dijete, uskraćenu radost ili neuvjerenost sjetila. Istina, ja nisam vidjela, ali u mojim ugaslim zjenicama nije bilo traga srdžbe ni ljubomore. U tom smislu bila sam čak povlaštena. Sentiment prema svima, ali i nezavidnost, bila je trajna poveznica između mene i svega živoga. Ujesen su mama Zora i teta Ivka vukle iz vrta teške košare pune plodova. Vrijeme je da se plodovi „povuku“ u prostorije gdje mogu neko vrijeme bdjeti. Košare su mirisale, pune prezrelog ploda, kad su ih njih dvije nosile pored nas. Na čas bi prestajala graja dok bi vjetar jesenjak nosio miris preko naših glava, a one bi istresale pregršti jabuka i krušaka u naša krila. Obično se mnogo kasnije sjeti- mo tih pozlatnih vremena svoga života. U tim trenucima osjećala sam miris ruku moje majke i tete. Ili je taj miris odnekud došao ponovljen nakon dugog vremena. Bilo mi je vidljivo i nisam dvojila da je dar vidljiv znak, s utisnutim osjećajem prema nekom, koji traje zauvijek. Uistinu bitna je namjera onog koji daruje, a ne obim ili pak veličina. U svakom, pa i u najsitnijem daru još dugo obitava lik onoga tko ga je darovao. Drago pismo ili struk cvijeta sačuvan, dra- gocjen. Kako je plemenito darovati bilo kakvu sitnicu u nenadano vrijeme ili dan. Kao klad vas iznenada kroz rastopljeni oblak obasja snop što ga je poslalo