Nova Istra

103 Franjo DŽAKULA SUVREMENA KNJIŽEVNOST sunce. Sunce koje ništa ne traži, osim da ga se ne kune. Sunce koje je sve učinilo da jesmo. Tko ga je poslao da pazi tako brižno na sve nas? Na mene, tebe. To je- dino veliko biće koje ljudi mogu dijeliti i komu ljudi ne mogu ničim zahvaliti osim usnama, očima, smijehom, radošću što jesmo. Strah je i pomisliti na mogućnost da nam jednom okrene lice. Nekad! U našem gradu postoji Veliki park uvijek pun ptica i djece. A sada bih vam htjela ispričati, onoliko koliko budem mogla, jedan za mene uistinu neobičan dan. Dan koji je za mnoge bio tek poseban, a mene je ipak obilježio velikim snom ili možda istinom. Prosuditi, gotovo da je nemoguće. Bilo je to pred početak Đakovačkih vezova. Našim ulicama promicale su šaro- like grupe mladosti po nekoliko dana pa se izdaleka činilo kao da su nevidljive velike ruke negdje pred zoru razbacale velike bukete šarena cvijeća po ulicama i krovovima, stablima i vrtovima. O kako je lijep naš grad , govorile su uglas stare majke. I sve se pretvorilo u duge tepihe cvjetnog korza, na čijim rubovima stajahu radoznala i vesela lica. Isklesan od najboljeg života, promicao je ponos konja vozeći bogatstvo naših sela medu bije- lim jastucima. I sve se vijorilo medu zastavama, puno vriske, kao da je netko usput, pun dobre namjere povezao bijela jata labudova koja će nakratko počastiti svojom bjelinom crveni monument naše Katedrale. Za njima su, kao na poziv, došli medi- čari i voskari, žene, majstorice čipki i lutkari. Iza Vatrogasnog doma svoja umijeća pokazivali su dječaci, kao prevrtači golu- bovi, pa gutači opakog plamena, sitni šibicari i različiti „umjetnici“, stručnjaci za pantomimu. Iza ove bučne umjetnosti kao neko veliko slonovo uho vrtio se velik šareni suncobran što ga je okretao zamazani motor koji je morao imati titansku snagu, čudnoga imena – Ringlšpil . Ljudi sanjaju danas kao djeca. Šušti svila na tijelima žena i djece u povorci, u blistavim nijansama plavog, narančastog, crvenog. Ljudi cvrkuću kao mlade ptice, kao da putuju maštom u obećanu zemlju. Oni danas putuju na mekanim bojama saga kojem je ime ulica. Ta lijepa prpošna ukočenost vertikale vratova sa svilenim pantljikama. Teška ljepota žena i škripa sara na čizmama, sišla je danas s ravnice u parkove grada slaviti sa sobom i sa svima. Već se izdaleka osjećao plavičast dim iz gvozdenoga srca stroja, a mi smo i dalje koračali između teške pozlatne svile. Ondje smo i mi proveli jedno nezaboravno popodne, utopivši se u tili čas u rijeku mirisa, vriske i ljudske radosti, tako lijepe kada se gradi zajedno. Jed- nolični život ljudi bježi na neko vrijeme negdje visoko pod kupolu vrtuljka, a mirisi likera, kolonjske vode, pečenoga mesa ispod šatora, gdje su igrala gudala, posve je osvojio zrak oko nas. Ljudi su pjevali i ja s njima, svoje kratke dvostihe koje smo mi djeca već prije slušala ili sama smišljala.