Nova Istra

104 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Franjo DŽAKULA Vrtuljak se na tren zaustavio pa sa svih strana poletješe djeca da zauzmu mjesta u šarenim sjedalima. Negdje iza mene bio je Jakov koji se veselo njihao čekajući s nestrpljenjem vrtnju. Koliko sam slutila, i sama uzbuđena, iza njega su bila poznata lica. Gore visoko zvonili su lanci, spremni kao trkači pred start. Netko je zavrtio moj stolac, lanci su se brzo oslobodili zamke, samo što sam uspjela oćutjeti Pavicu, Maru, Gabrijelu, Franju, Anu, Bosiljku, Ivu, Zdenu, Branka, Zdravku, Maru, Stipu, Đuru, Danicu, Dragicu, Cvijetu, Katarinu, Hrvoja, Kla- ru, Ružu, Tomislava, Mišu, Ivicu, Jasnu... Mnogu su djecu stariji držali u krilu tamo daleko na drugoj polovini kruga. I krenusmo u neizvjesno. S vrtnjom sve se izjednačilo u nerazdvojni šaroliki krug. Srce mi je kucalo tako da mu ni grlo nije bilo dovoljno, mnogo brže nego tada kad sam uz pomoć svoga bila pokušala brojiti otkucaje na starom zidnom satu, i uvijek je to bilo više negoli su to stari utezi sata mogli podnijeti. Koje li sreće kada sam saznala da moje srce kuca brže od sata, da sam ga pobijedila. I dogodilo se! Gore visoko vrtjelo se zajedno s nama sunce i naša šarena kupola. Vrtuljak se lagano pokrenuo, motor s mirisom nafte zabrujio je po tko zna koji put. Tok... tok... tok... Sve brže i brže... Sve luđe i luđe! Od brzine vožnje ili visine koju sam tek slutila, odjednom se kroz moje trepavice prema tami zjenica polako širila neobična rozeta svjetlosti i ja domalo osjetih kako bezbroj točkica stvorenih brzinom stvaraju neponovljiv raznobojni stožac oko mene. Kroz moje mrtve zjenice u hipu se probilo svjetlo. Iza ovog, samo meni vidljivog i samo meni darovanog, svjetla stošca čule su se podalje gusle, brundavi bas, tambura, vriska, pjesma. Vrtuljak se vrtio sve brže i brže... Od mojih suza, od brzine kojom su letjeli stolci, stvoriše se u stošcu raznobojni kru- govi. Čak smo malo iznad žutih krugova i zaplovili i ja sam vidjela u trenu plavu sreću neba. Samo je mama znala da ovo sretno svjetlo nije pravo nebo. Pravo nebo je daleko, preko mnogo, mnogo okretaja i jasno sam čula njen glas: Tako, moja kćeri, tako... Vidim te svu u svjetlu... svjetlu , gubio se njezin glas. I ja vidjeh u trenu, Bože moj! Ja vidim svoj tren. Ja vidim! U sretnoj vrtnji gotovo sam dotakla Jakobovu plavu kosu. Boju koju sam tek slutila. Svjetlo se časovito prelamalo u šarene ornamente, oblike ljudskih lica. Kru- govi oko mene sa čudesnim bogatstvom smijeha. I ja sam se njima smiješila, kao da sam u tome trenutku poljubila sav svijet. Po mome licu i po licu mojih prijatelja padale su sjene lišća s obližnjih platana. Sunce, nebeski dar obješen na stropu neba, grije cijeli naš prostor. Zelene antene krošanja hvataju ciganske pjesme ispod šato- ra. Osjećam kako vijore zastave na razapetim ulicama, između krovova, dok kulise šatora jedva podnose obilje jela i pića. Dozivaju se slova i riječi ispisujući bezbroj poruka na zelene ograde i cvjetni miris crvenog tuša ruža. Osjećam kako se vrtu-