Nova Istra

105 Franjo DŽAKULA SUVREMENA KNJIŽEVNOST ljak umorio i polako stišava svoje srce. Bio je ovaj moj sjaj buktinja, plamen i na kraju tek iskra. Tikovi iskri koji polako gasnu. Moj vrisak. Plač i tišina. Moja tišina. A život i dalje vrije oko nas i gori plamen mladosti, dok ptice slobodne i razigrane vladaju visinama. Voljela bih poletjeti za njima. Na kraju ovoga pozlatnog dana, po svjetlu oko nas, zadnje što pamtim i što sam vidjela bio je prostrt veo stvoren od svjetlosti sunca, po šarenoj ljetnoj odjeći svijeta oko nas. Svijetle i tamne piknje na laganom vjetru milovale su visoku gordost jablana. Uskoro, ova igra sjenki postade sve sporija i šarenilo svjetla poče se lijepiti. Za one koji su sišli sa stolaca ova će se igra ponoviti mnogo puta, ali nitko neće osjetiti moć svjetla za ljudsku sreću onako kao ju je osjetila moja mašta. Ipak, čudesna sreća poljubila je moj udes toga popodneva, poništavajući ga bar za tren do samoga začetka. Bila sam zahvalna i u svojoj sreći ja sam se smijala. Predala sam se tim trenutcima koji se više neće ponoviti, kao što se mlada rosa predaje glavama cvjetova koji će je na kraju ipak izdati. Mnogo sam puta molila u sebi da tama jednom izgubi. Molila sam svjetlo. Ništa, moj svijet ipak pripada dubini, bogatstvu duha koji se drugima ne očituje takvom snagom. I to je bogatstvo jednoga neobičnog oka. * * * Moram vam reći da sam, prije nego sam se očitovala riječima, na ormaru našla svoju staru bilježnicu. Zapravo, jednu staru kutiju. Nekada davno, dok bi- jah djetetom, u njoj su ležale kocke čokolade. Od njih je ostao samo star i suhi staniol. Znala sam da ću tu naći stare uspomene na papiru pisane točkicama. Voljela bih, kada bi to bilo moguće, da sam umjesto papira u prazne pregrade od čokolade mogla naliti tek slatko svoga djetinjstva. Djetinjstva jednoga bića koje je vidjelo tek bogatim okom duše i bilo neobično sretno. Vrijeme se ipak ne može upakirati u pozlatni staniol i odložiti na bakin ormar. Ipak, staniol je tek laž. Laž jednoga papira. Dobro je sve što je posložio Bog. Tako danas mislim. On, zagledan u ma- teriju, ne znajući možda ni sam što će sa svima nama. A ipak nas je poljubio i ostavio sa sobom. Taj Veliki pčelar koji nikada ne ostavi svoje ulište.