Nova Istra

98 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Franjo DŽAKULA tetom Ivkom koja je neudana živjela s nama i s mamom. Je li me volio ili mu je moja sljepoća bila neka neugodnost? Možda je mislio da je na neki čudan način kažnjen nečime sa čime se nije mogao nositi, to ne znam. Tako danas mislim. Vjerojatno je bio visok, zato što je imao duge koštunjave ruke, pljosnato neobrijano lice i, kako se bar meni činilo, ponešto duži nos. Ovaj čudan dojam, gotovo uvijek isti pri susretu s njim, odgovara dječjoj uobrazilji i ne uzimajte ga zdra- vo za gotovo. Ionako se ne sjećam ničega drugog što bi se odnosilo na njega. Znam još da su mu ruke mirisale na dim voštane svijeće i ustajala nikotina. Iz razgovora moje tete i mame razumjela sam da on ima kao nekakvo pravo na mene, to jest da me povremeno viđa, i on bi obično dolazio subotom. Govorile bi tihim šaptom, ali ja te njihove riječi ili njihovo značenje tada ionako nisam razumjela. Nikada se nije dugo zadržavao, samo se sjećam tog bezglasja ili poneke riječi, dok se i sama tišina, kako mi se činilo, penjala prema stropu sobe i tamo osta- jala skutrena. Obično bi svome kratkome pohodu dodao još jednu cigaretu, dok ubrzo ne bi otišao on i teški dim iza njega. Zatim bi netko opet otvorio vra- ta kuhinje koja se polako ponovno počinjala puniti živošću, a počesto i veselim glasovima nas djece. Ne mogu reći da mi je nedostajao. Moja mama i teta i moje društvo – dvojica dječaka i dvije djevojčice. Dužna sam ponešto reći i o mojim dobrim pastirima, iako nas življenje nije poštedjelo neumitne sudbine ljudskih razdvajanja. U stvari, svim rastancima dugujemo istinu koja se krije u odrastanju. Dječak crne grgurave kose zvao se Marko. On je bio umjetnik za vrbovu koru od koje je pravio svirale pjevajući uvijek drugi napjev od kojega je kora postajala mekšom. Služio se malim džepnim nožićem. Ukraša- vao je i mlade svibove grančice s kojima smo išli na šibanje za Veliki četvrtak. Ima li igdje više toga običaja, šiba i čegrtaljki, i tko zna gdje je sada moj Marko? Moja prijateljica, čija je haljina samo meni mirisala na prosute jagode u našem vrtu, i u stvarnosti se zvala Jagoda. Mala, sićušna Jagoda, moja najbolja prijate- ljica. Danas mislim da u istinski osjet ljubavi, u to neopisivo područje, svakako spada miris i nečiji glas. Zato se nikada nisam navikla na svoga oca. Manjkao mi je taj osobni miris, a njegov hrapavi glas pomalo me plašio. Ostaje tek bio- loško priznanje koje može cijelo vrijeme biti tek osjet nemira. Mogla bih ga za- pravo zvati i preciznim satom koji nas je posjećivao subotom točno u podne. Kao netko tko je nešto na brzinu otkucao i još brže otišao. Rekla sam već da mi je najbolja prijateljica bila mala, sićušna Jagoda. Dogodila mi se baš u vrijeme kada su djeca najpotrebnija djeci. Mekanih ruku, sitna lica i plave kose. Jednoga jutra neke davne godine rekli su da se razboljela i da će dugo ostati u bolnici. Dugo je tamo ostala. Razorna moć takvih gubitaka, koju iskreno i