Nova Istra

97 Franjo DŽAKULA SUVREMENA KNJIŽEVNOST drugim dvorištem, cijelo proljeće i ljeto bilo naše. Oko visokih stabljika trave letjeli su razigrani kukci i pčele. Pčele sa svojim teškim bremenom peludnog roda. Svaka od buba imala je osobit glas. Josip je bio neumoran čitatelj mojih želja još prije nego bih se ja i oglasila, tražeći neko objašnjenje u imenu ili glasu. Jednom mu rekoh: Josipe, smijem li dotaknuti tvoju kosu? On je sagnuo glavu i ja sam položila dlanove na njegove duge vlasi. Kosa mu je bila gusta i meka, onako zapletena između mojih prstiju. Zapitah ga: Je li tvoja kosa, Josipe, žuta kao plod koga tako vole pčele? On reče: Kako ti to znaš Ljubice? Eto, sada vam odadoh i svoje označenje, neke manje ili više ugodne glasove kojima smo svi označeni. Zar ne osjećaš , rekoh mu, kako oko nas zuje pčele noseći pelud tako blizu. Zar bi one voljele biti uz nas, da tvoja kosa nije slične boje? Imaš pravo , reče on držeći me za ruku, smijući se. Draga mi je bila i Marija koja je imala lice boje malina. Lice, koje sam joj doticala za vrijeme igre, mirisalo je na maline. Ipak, najdraži mi je bio Josip, možda nešto stariji od mene i dok je govorio, meni se činilo da je to glas violine pomalo tronuta glasa s nebrojeno ugodnih stavaka. Činilo mi se, dok je ubrzano govorio, da mu slova preko usana padaju kao preko nekog izvora i kada bi prestajala naša igra pred večer, taj sam žubor riječi ispraćala još neko vrijeme s radošću u srcu. Zimi nisam mnogo izlazila zbog poledice ili naglih promjena zraka. Pri- jatelji su mi dolazili. Risali bi često čudne motive i darivali ih jedni drugima. Znala sam, zbog studeni koju je zima nosila preko kuća i poljâ, da je ona bijele boje. Česti motivi koje su risali bili su neobični cvjetovi sa zamrznutih prozora, slični palminom lišću. Zima je bila u bijelom. Ta bjelina ulazila je kroz otvoren prozor ili ispod samih vrata, na odjeću ljudi. I same stvari na trenutak su popri- male ledenu bijelu boju. Kao da su njome bili ispolirani stolci i police, podovi i stropovi naše kuće pa i sama tjelesnost ljudi. Kada sam vam pripomenula da je moj otac otišao preko Velike bare, nisam mislila na more. Mislila sam na rječicu pokraj našega sela, gdje je on otišao ži- vjeti. Danas mi se čini da je on ipak ponekada dolazio, onako jednom mjesečno ili u dužim razmacima. Vjerojatno je moja posljednja tvrdnja istina. Naime, ko- likogod sam se trudila da mu zapamtim boju glasa, taj hrapavi ton zbog dužeg vremena njegova izbivanja, nije mi uspijevalo. Za mene, on je bio potpuni stranac i bilo mi je neugodno kada bi me pogladio ovlaš po kosi ili istresao pregršt nekih ljutih bombona u moje krilo. Slatkiši bi propadali kroz moje prste i neugodno se glasali medu mojim igračkama. Jednom je lagano i kao po dužnosti poljubio moje lice i prihvatio mi ruke onako kao nekim redom s kojim je pristupao i drugima rukujući se. Zapravo, s mojom