Nova Istra

96 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Franjo DŽAKULA Uzimala sam tada u krilo moga mačka kojega je netko, dok je bio mačetom, bacio preko naše ograde. Ni on nije imao oka. Na tome mjestu je poput vrućeg ugarka tinjala meka suza. Ležao je na tepihu u mojoj sobi, a danju često na mome ramenu. On, moj vodič, moj bijeli štap, koji me je šapom uvijek nepogrješivo upo- zoravao. Čega se još sjećam iz toga vremena? Ne volim govoriti o hladnoći, ali evo što mislim o nečemu mnogo ugodnijem. Na primjer, o toplini ili još bolje o vrućini. Mislim da čovjek pamti svoj život ili, još bolje, trenutke ugodnosti sjećajući se nekih proljeća. Što se može reći o ljetnim omarama ili vrućinama? Ja sam vru- ćinu ljeta osjećala na dlanovima. Oni koji su me često pazili ili bili blizu mene, odvodili su me u vrt i na dlanove metali latice zrelih ruža ili stručak trave kojoj ja nisam znala ime. Kao da je lahor prelazio preko mene i odnosio toplinu, naročito s očiju. Ostala mi je u uspomeni i plava suknja. Nikada nisam voljela nositi hlače. Imala sam i majicu s listovima nekog kanadskog drveta, ali mu ne pamtim imena. Nisu mi ništa mogla značiti imena stabala. Ionako ih je, vjerojat- no, bilo bezbroj. Bezbroj u dalekom beskraju, to nisam baš razumjela. Broj ili bezbroj nisu kao riječi na mene imali neki dojam. Ionako nisam pridavala neko veliko značenje brojevima. Ta činjenica da brojevi ipak postoje i da sam ja znala donekle brojiti, bila mi je besmisao, jer brojke nisu imale nikakvu važnost. Riječ korist nisam podnosila. Gotovo sam vam zaboravila reći po neku riječ i o bojama, naravno na svoj ose- bujan način. Recimo, ako je svileno platno materijal od kojega je i moja haljina, ona je morala zacijelo biti plave boje. To je boja svile. Ako je lišće mirovalo bez daška vjetra, ono je moralo biti žute boje. Ali, ako se u njemu igrao vjetar, ja sam mojim pratiteljima, s kojima sam išla u zadnje dvorište ili prema našem bogatom vrtu, govorila ushićeno: Gledajte kako miriše zelena boja! Zamišljala sam kako zelena boja leti zrakom i pada na koru drveća, na lišće i na ograde vrtova. Mislila sam, kada bi je netko stavio u čašu hladne vode, ona bi se rastopila u blagi zeleni na- pitak kome bih dala ime: Zdravlje . O imenima mojih „suputnika“ ne rekoh vam ni jedne riječi. Malo ću poslije o njima, ali na ovome mjestu ne mogu ne spomenuti moga dobrog dječaka Josipa. Eto, moram se izdati. Bio mi je najdraži. Sada, dok još ima vremena. Ionako znamo da se tajne čuvaju i desetljećima, a odaju u jednom trenu. Nije to moja misao, odmah da vam bude jasno! I kada drugi, meni također dragi, prijatelji nisu imali vremena, on je gotovo svakoga dana bio uz mene. Ne bih govorila na ovome mjestu o nečemu što je ne- objašnjivo, samo znam da je ono drugo mjesto, za koje sam vam rekla da se zove