Nova Istra

95 Franjo DŽAKULA SUVREMENA KNJIŽEVNOST ne, upravo ledene lopte, slično nelagodnu dodiru navaljanog snijega u našem dvorištu u obliku velike kugle. Ponekad smo spominjale mjesec za vrijeme prvih toplih dana u znaku skorog proljeća kraj otvorena prozora puna večernjeg hlada. Osjećala sam ga kako miriše iz blizine, pun teških i opojnih mirisa, pun čud- nih boja iz moje mašte, ta zaobljena velika lopta puna svibanjskih latica iz noći u noć. Sunce... Eh, sunce... Sunce sam osjećala kao neprekidnu toplu nazočnost. Toplinom zasićen zrak i nebo ispunjeno ljubavlju i naš komadić zemlje, vrt s osunčanim biljkama, kroz koji smo šetali pred večer. Životna sveobuhvatnost s našim malim mjestom u poretku stvari. Sunce se razdaje , govorila je mama. Ono nas čuva, drži za ruku. Ne samo mene i moju mamu i moje prijatelje, nego i moga oca koji je otišao, kako je govorila, preko Velike bare i više se nije javljao. To je bilo poslije moga rođenja. Sunce se razdaje i nisam baš bila načisto što znači ta riječ sunce , ta velika žuta naranča. Ja sam ga osjećala u sebi i oko nas, na zemlji i na vodama, a ne kao neku užarenu pregrijanu kuglu. Možda bi bilo pametnije reći da smo mi svi dio njega i da živimo i da nas ono drži i kada jednom počinemo za sebe. Mnogima će se učiniti da su ovo moje tlapnje, mudrolije jer, zaboga, vrijeme je svima ista mjera pa i ovo sunce u njemu. Bogatstvo vida koje je vama dano čini tijek vremena brzim i nikada vam ga dosta. Naše vrijeme, to je dúga na nebu koja nema kraja i obuhvaća oblinu zemlje ispod koje živimo mi sa svojim šarenim časovitim sanjama u kojima je sadržano sve. Mi smo dva svijeta koja se dotiču, prepliću po crti ljudskosti. Vidi li vrijeme nas? Zasigurno, jer nam daje komadić sebe. Kažu da svi koji vide na neki način skraćuju svoj život. Još sam nešto uspjela shvatiti, dakle da vremenske mjere za mene ne znače mnogo ili gotovo ništa. To su znaci za one koji vide, dolaze, odlaze, putuju. Zato sam i podijelila vrijeme na ono počinka i onaj drugi dio kada istinski i bogato živim, a to je vrijeme dana. Dakle, to se zove dan. Jednom sam zapitala mladu susjedu, koja je bila stari- ja od mene i puna takta prema meni, miriše li to dúga poslije kratke kiše ili je to miris prašine od nakvašenih kapi? Ona mi je nastojala objasniti da to nije miris dúge ni prašine, da je najsličnija žutozelenoj dugoj zmiji. Naravno, rekla sam joj da mislim kako zmije ne mogu mirisati, a o bojama nisam imala nikakva isku- stva. Osim kada bi nebo snažno uzgrmjelo. Tada, ali samo tada, mojom sviješću možda od straha, proletjela bi sjajna vrpca žutog svjetla, u trenu i poslije bi me opet osvojila tama i neka čudna zdvoj- nost. Tresla bih se i bježala nekom najbližem u krilo, iako je moja želja za onom sjajnom trakom, za kišom i časovitom dúgom svijesti bila uvijek nazočna.