Nova Istra

94 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Franjo DŽAKULA jezde, da mi govori o toj velikoj tajni kojoj je ime nebo. Ona bi obično za- počinjala priču sličnim riječima. Evo, i sinoć prije sna, pričala mi je ono što je znala o nebu i zvijezdama. Onako kratko, kao večernju molitvu. Meni ta jednostavnost nije smetala jer bih svejedno dodala njenoj potki još mnogo toga što sam sada predala zaboravu, a nekada bogatim sanjama i na kraju snu. Dakle, priča bi počinjala otprilike ovako: Ispričat ću ti sve potanko onako kako mi je pričala moja mama, baka, a po- često, koliko se sjećam, i neke čudne osobe koje su često zalazile u našu kuću po suhi kolač ili komadić kruha, zabrađene u crno, s velikom torbom na leđima. Mogu slobodno reći da se i ja sjećam tih crnih marama, koje nikada nisu od- lazile praznih ruku od nas. Poneke su žvakale duhan ili uživale u debeloj cigari neugodna mirisa. Evo, ja govorim o bojama, ali morate znati da sam ja boje slutila, odnosno znala tek po imenu. Ali, razgovarajte sa mnom i sve ćete saznati, a možda i poželjeti da i sami ispričate svoj djelić priče iz djetinjstva. Kasnije, mnogo kasnije, to pamćenje iz daljina bit će nenaplativ osjećaj koji ima možda tek trava u blago- slovu rose. Te bake, za koje se govorilo da umiju proricati sudbinu, bile su pravi melem za nesretna srca. Vesela srca su bez bojazni podmetala dlanove na grube ruke. Škakljalo ih je to traženje tobožnje sudbine na crtama dlanova. Rekoh kako je mama sa mnom razgovarala strpljivo i dugo. Naročito bi na- glašavala: Ono što sam čula! To je bilo zato što ja nisam imala oči. U stvari, ja sam imala, kako je govorila mama, tamne bademaste oči, ali one nikada nisu vidjele. Ni to što vam rekoh nije baš potpuna istina. Dugim iskustvom, kojemu me je učila tama, ja sam gledala srcem, vidjela duhom, razvijala slike maštom, ali ne i očima. Za moja osjetila, za moj svijet u svjetlu duha, koji je razvio moje osebuj- no bogatstvo, to je bila sreća koju ne mogu spoznati oni s očinjim svjetlom pa me možda u neznanju žale. Ovdje vam moram ispričati ponešto o slikama koje je sročila moja mama. Nemojte samo pomisliti da sam svo vrijeme sjedila s mojom Zoricom. To je bilo više zimi, ali čim bi zatoplilo, naše dvorište postalo bi prava oaza igre i vriske mojih prijatelja, sve redom susjeda. Zanimalo me ono daleko, nedokučivo, kao i blizina mirisa i doticanja svega što mi je bilo pri ruci. Ali mjesec! Hm! I dok mi je mama pokušavala govoriti o mjesecu, mene je smetala ta točnost njenog prilično hladnog opisa. Ili je to bilo tek da me zadovolji hladnim doj- mom pričanja. Ona nije uvijek mogla shvatiti želju i snagu moje potrebe koja je, moram to priznati, bila prilično nezasitna. Ako je bila zima, dojam njene priče o mjesecu imao je u meni sliku hlad-