Nova Istra

93 Franjo DŽAKULA, Đakovo DJEVOJČICAIVRTULJAK (Starimo sa sjećanjem) Moju su mamu svi zvali teta Zorica. Bilo mi je krivo kada ju je jedna stara susjeda jednom zvala preko kapije: Zorka... Zoro, javi se! Ne znam, ali ostalo mi je sjećanje da je za mene Zorka ne- što veliko, nespretno, čak i grubo. Voljela sam svojoj Zorici pipati malo okruglo lice. Vjerujem da je bilo oblo i sitno, s dvije rumene pjege i obavijeno garavom kosom. Za mene je uvijek imala tih glas, nikada povišen. Za svoju jedinicu. Iznad mene i moje mame nebo je naše male kuće. Vani na dvorištu, širokom i zelenom, najdražem komadiću zemlje, osjećala sam ispod vjetra širine velikog plavog, naopako okrenutog bezdana. To je bilo veliko i nedohvatno nebo puno laganog proljetnog vjetra. Osim ovoga meni najdražega neba, bila su još tri neba, ali jedino nebo koje sam još voljela bilo je ono napunjeno bjelinom zime. Nebo sparine i nebo jese- ni nisam htjela. Jedino onaj dio kratkog vremena u kome se ćutila slatkoća prezrelih plodova, žuti život dunja u kutu bašće, radost ptica... i vrijeme s prija- teljima. Ponekad ćete i sami osjetiti kao da ja govorim evo, sada tu pored vas, a ponekad će moja kratka priča biti tek patina sjećanja, onako kao kada vam ispadne iz ruku skupocjena čaša i još k tome draga, a ne možete je više ničim nadoknaditi osim sjećanjem, kojemu vrijeme može dosta toga oduzeti. Ali, zar nije tu zato naša mašta, naša utjeha? Djeca, kao i odrasli, obično vole sve što je nedokučivo, daleko i teško razum­ ljivo. A ja sam mamu najviše voljela onako s večeri pitati, sluteći goruće zvi-