Nova Istra

92 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Darija ŽILIĆ Brka nerijetko tematizira poeziju, njezin smisao u današnjem nesigurnom vre- menu. Premda mu se čini da nema ničega što bi se moglo pjesnički ukrasiti, ipak pišući poeziju stvara metafore, pa time izmiče bolnoj direktnosti. Pjesnik kritički progovara o postmodernom pjesništvu, koje rese tek vješte figure (pjesma „Pjesnik“), ali i o podobnim pjesnicima kojima su važnije sinekure od pisanja (pjesma „Prizor sa naše TV“). Brka shvaća da nikad neće biti „pjesnik što ga slavi nacija“, jer u njega je previše sumnje, premalo vjere u „patriotske ideale“. Biti čovjek i biti pjesnik. Vla- stiti grad postaje mjesto progonstva, junak je Uliks, hodnici zgrade su nepoznate džungle. Utočište nalazi tek u blagom dodiru ženske ruke: velike ideje ionako su se raspale. Uspjeh je očuvati samoga sebe, da tijelo ostane cjelina u trenucima kad „prazinu ispuni bijes“. „Čovjek je ono što ga jede“, parafraza Feuerbacha. U odsustvu Boga, čovjeka jede tjeskoba, besmisao, parada. U sjajnoj pjesmi „Izložba sitnih živo- tinja“ životinje u kavezima postaju jednodnevna atrakcija uspavana grada. Gdje su „stotine sitnih duša“? I pjesnik ima istu sudbu: gađan rajčicama na sceni. Amater, ravnodušnost. U pjesmi „Musi Ćatiću, neotposlano pismo“ iznosi slutnje o dolasku vremena „u kojem brati nitko neće / ni kestena listje, a kamoli ljudsko“. No pjesnik govori i o radosti pisanja koja nastaje kad se papir uvuče u pisaći stroj. Ipak, poezija je „uvijek o smrti govor“, stih je iskustvo. U pjesmi „Opsjednuta pjesma“ spominje Adorna i sam se, poput toga filozofa, pita o smislu poezije dok granate padaju na „opsjednuti grad“. Grad je pod opsadom, opsada, opsjednutost. Bliskost riječi po zvuku, da li i po značenju? Pjesnik kao opsjednut čita poeziju i spašava sebe. Jedna je hrvatska pjesnikinja rekla – knjige su moj imunitet. Ipak, život se nastavlja. Izlaz su priče koje majka priča djetetu, bajke koje se neće ostvariti (pjesma „Izlaz“, koju je Brka posvetio svojoj supruzi Idi). Čitala sam i razmišljala o pjesmama Amira Brke u maloj hotelskoj sobi u Köl- nu, nakon tuširanja. Idućeg jutra padala je kiša, vukla sam kofer na kotačićima sve do katedrale. Kad sam vidjela najveću gotičku katedralu u Europi, nakratko sam zastala. Pomislila sam kako je veličanstvena, zapitala se koliko se dugo gradila ta građevina nalik kristalnoj stijeni. Ljudski rod sposoban je napraviti i ovakvo čudo. Pokraj katedrale je Bahnhof . Putujem za Duisburg. Vlakom sam ondje stigla za sat i dvadeset. Dok pokraj Bahnhofa tražim autobus koji bi me prevezao do hotela, šetam s jednoga kraja ceste na drugi. Pitam prolaznike. Jedan se baš trudi objasniti mi gdje je taj hotel. Kaže mi i broj autobusa i stanice na kojoj trebam sići. Onda dolazi auto- bus, a vozač mom sugovorniku kaže: „Đes, ba?“. Sugovornik mu radosno odgovori, ja se nasmijem i pridružujem im se. Smijemo se i propuštamo autobuse. Moj sugo- vornik je izbjeglica iz Bosne i živi u ovom gradu. Vozeći se do hotela, mislila sam o kuli u malom gradu u Bosni. I o bosanskom pjesniku. Ništa nije slučajno.