Nova Istra

91 Darija ŽILIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST USUD U sobici malog hotela u Kölnu čitam poeziju bosanskog pjesnika Amira Brke. Naime, prijateljica mi je poklonila knjige koje sam ponijela na put u Njemačku, nadajući se da ću uspjeti čitati u avionu ili pak u nekim pauzama na aerodromima ili u vlakovima. No tek kad sam se smjestila i pripremila za sutrašnji put iz Kölna za Duisburg, počela sam čitati. Poezija Amira Brke nije puna patosa, već suprotno, intelektual- na, refleksivna, intertekstualna. Premda Brka promišlja ratne tragedije, izostaje sevdah na koji smo već navikli: autor se zapravo bavi ontološkim pitanjima – poe- tizira čovjeka i njegovu bit, smisao života. Smisao je zapravo iluzija, bajka, kojom produžavamo život, poručuje nam u pjesmi „Odgovor na pitanje o smislu“. Uo- stalom, smisao i nije u traganju za srži, već upravo u kruženju „oko prazne tačke“ (pjesma „Trag ka ničemu“). Jezikom se prenose poruke, simboli, povijest, nasljeđe, a sve to je zlosretno. Možda je izlaz u zaboravu – kad ne sjećamo se nacije, domovine, jezika (pjesma „Vindiciae contra Tyrranos“)? Možda je izlaz u traganju za novim jezikom, nekim drugačijim imenovanjima, kojima bi se izbjegla huda sudbina? U pjesmi „Novo ime“ lirski subjekt pita se koje ime dati novorođenom sinu – slavensko, muslimansko? Odgovora nema, ostaju stare riječi i poznati putevi. Uglavnom, nimalo sretni. Ponekad se lirski subjekt zanosi traganjem, pokušava odškrinuti vrata nepozna- tog, kao u pjesmi „U travi, pod kruškom“, ali ipak odustaje, jer svjestan je toga da zapravo postoji tek Ništa „koje se ne može otvoriti ničim“. Čak i fotografije čine se nestvarnima, jer one koji sjede jedni pored drugih – što ih povezuje? Brka živi u malom bosanskom gradu Tešnju, a u nekim pjesmama govori upravo o tome kako je taj grad i mjera njegova života. U pjesmi „Smrt u Tešnju“ govori se o tom gradu u kojem središnje mjesto ima kula, koja leži u tami. Tešanj je grad u kojem se pjesnik prepušta bizarnim vizijama, dok se noću šeće bedemom ili pak grobljem, dok razmišlja o smrti i oplakuje oca. I posvuda odzvanja prijeteća misao: „Odavde nikud se ne ide, jer ovdje sve se zna“. Tvorac je kriv , nema ljudskosti („nig- dje ljudske boje“). Pjesnik je „Antikrist u jeziku“. Jezikom se sve može reći, ali baš to je njegov nedostatak: šutjeti treba . Kako uopće zapisati povijest toga grada „pretočiti je u mliječ stiha.“ To postaje smisao bivanja u baš tome gradu. U poeziji Amira Brke stalno postoji svijest o predestiniranosti, o tome kako je sve već određeno, pa ni nema smisla bježati u npr. neki veliki grad. „Crna rupa“ progutala ga je ionako pri rođenju. Sve je već ionako određeno...