Nova Istra

90 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Darija ŽILIĆ borsku, genijalnu i jednostavnu. Hoćete li žuju?, pita konobar prijateljicu. Ona pije kavu i žuju i spominje sireve i mnoštvo knjiga koje su joj stigle iz susjedne države. Kad smo se rastajele, ponovno smo susrele poznatu pjesnikinju. Ona je hodala brzo, ali nam se osmjehnula u prolazu. U tramvaju, na putu do drugog susreta, nalazim Pessoinu misao: „....umjetnost je komunkacija s drugima o našoj unutarnjoj osobno- sti bez koje nema komunikacije ni potrebe da se stvara“. TRAMVAJ Bilo je dana koje sam provela vozeći se tramvajima po čitavom gradu. Ušla bih u jedan, pa se vozila do zadnje stanice ili do okretišta. Nakon toga bih izašla i čekala neki drugi tramvaj i tako do večeri. Nekad sam u tramvaju čitala knjigu, nekada zapisivala trenutne dojmove, a najčešće sam zapravo gledala kroz poluprljava sta- kla i promatrala ljude, trgovine, automobile. Iz djetinjstva sjećam se tramvaja kao prijevoznog sredstva koje bi nas, s vrećicama punim svježeg voća, vozilo u bolnicu nedjeljom, u posjetu nekome ili pak u neku kupnju, npr. u dućan u čijem se izlogu nalazi veliki plišani zec. U tom jednom kratkom ljetnom razdoblju tramvaj je bio bijeg iz svijeta u kojem se nisam snalazila. Nisam imala nikakav plan, niti sam vje- rovala da će od mene uopće „nešto biti“. Vožnja tramvajem bila je jeftino putovanje po rodnom gradu, vožnja od koje sam očekivala da će mi donijeti neku epifaniju, neko dublje razumijevanje vlastita života. Putovati vlastitim gradom bez ikakva cilja, premještati se iz jednog vozila u drugo, bilo je zapravo smiješno i bez svrhe. Zamišljala sam tada kako bi bilo provesti noć vozeći se tramvajem ili kako bi bilo neobično, poput junaka iz Štulićevih pjesama, dočekati zoru u tramvaju i nakon toga otići na kratku kavu u kafić na okretištu, ondje uživati u škripi tramvaja koji se uvijaju kao zmije, okreću i ponavljaju uvijek jedan te isti krug. Odvoze i dovoze lju- de. Putovanje je ići od mjesta a do mjesta b. Moja ljetna putovanja gradom, bez tog mjesta b, nisu mi ipak donijela rješenja, nisu me osnažila u odlukama. No donijela su mi nešto drugo. Kao kakav stranac koji krati vrijeme šećući Zagrebom prije od- laska na Jadran, lutala sam gradom, ali ne s namjerom da otkrijem njegove skrivene zakutke, već da zapravo potvrdim besmisao ponavljanja istih kretnji i postupaka. Žene s košarama punih crvenog mesa i rotkvica možda su prepoznale onu koja se kreće bez smisla i svrhe. Smije li se uopće žena tako kretati prostorom? Biti flaneur, a ne ona koja mora u danu odigrati nekoliko uloga? Ili je sramotno uopće o tome misliti? Sve mora imati svrhu, svačiji život. Ili?