Nova Istra

89 Darija ŽILIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST nepoznatog bića i odjednom, a da i ne zna razlog, osjeti sigurnost za volanom i mir. Odjednom, nikud mu se ne žuri. Tko si?, pita biće, a zapravo pita sebe. U danu kad je „progledao“, čovjek se susreo s ljudima iz prošlosti i s ljudima iz drugoga svijeta. Kretao se svijetom živih i svijetom mrtvih, i zapravo nije vidio razliku, ali je, po- lako, nalazio svoje mjesto. „Progledati“, lagano spustiti se na Zemlju, biti donesen iz svijeta sjena u svijet koji čini ledina, cvijeće i trava? Progledati znači oprostiti i sebi, i dopustiti da duša otpusti gorčine i da iz nje, kao bijeli leptiri, izlete strahovi i odu u nepovrat. Progledati znači ponovno se roditi, ovaj put iz samoga sebe, od- baciti zmijsku košuljicu samodovoljnosti i naći se gol pred ispražnjenim svijetom koji, unatoč tome, ima svoj smisao. A koji je tvoj smisao?, zapita čovjek sebe sama? Čovjek zna da je smisao tek biti, hodati, sanjati, ali bez mrene i bez utjehe. Biti radostan, vidjeti svijet u nekom novom obliku, bez povećanja. SUSRET U torbi su griotte, mala slika s motivom broda, knjižica Pessoinih misli i čaj za mršavljenje od ljekovitih trava. Griotte vraćam kući, jer prijateljica se razboljela i nismo se uspjele vidjeti, a Pessoine misli čitat ću ovaj vikend. Ovo sam proljetno popodne doživjela i neobičan susret. U knjižnici sam s prijateljicom birala knjige, pomagala sam joj pronaći neka kvalitetna novija izdanja. No ona ne voli osobito suvremenu literaturu, posebno ne onu, kako je naziva, hibridnu književnost u kojoj je vještina važnija od metafizike i istine, pa smo se duže zadržale. Napokon, pitala sam informatoricu za knjigu Alice Munro. Knjižničarka je s nekim poletom odmah otrčala u skladište, jer „možda je ipak ostao koji neposuđen primjerak“. Vratila se nakon nekoliko minuta, pomalo žalosna, jer knjige nije bilo. Utješila sam je da smo već izabrale knjige Herte Müller, te još neke naslove s početka dvadesetoga stoljeća. Tada je neka druga žena u knjižnici informatoricu nazvala imenom, i ja sam odmah znala da je to poznata pjesnikinja. Ma čak sam i u pokretu kojim se kretala prema skladištu knjiga, pokretu u kojem se osjećao taj polet, neka vjera u knjigu, ako to nije pretenciozno reći, naslutila da se radi o osobi koja piše. I ona je mene prepoznala, pa smo onda nastavile pričati o kraju iz kojeg je moja mama i poznata pjesnikinja. Izaš- le smo onda, prijateljica i ja, iz knjižnice i sjele na kavu, da ondje pričamo o kavi od lješnjaka, o književnim druženjima, o istini i nepravdi. Grad se mijenja ili se mijenja moja perspektiva: nema više brzog hoda, već hodanje s glavom koja je podignuta uvis. Razloge ne znam. No ipak, razumijem sada bolje o čemu priča prijateljica – o istini i laži u književnosti, o poštenju. Pravu literaturu mogu čitati svi, bez obzira na obrazovanje, jer jezik njezin nije zakučast. Ne volim Joyceove romane, volim Szym-