Nova Istra

273 Darko DUKOVSKI PRILOZI O ZAVIČAJU potrebno vrijeme prihvatiti takvo rješenje (PHS, 13). Hrvatska je strana predložila mogućnost da se, ukoliko se rješenje ne nađe u bilateralnim susretima, angažiraju ili medijator ili arbitar, što bi moglo pomoći lakšoj provedbi u vlastitoj javnosti. Obje su se strane složile da se u izjavi za javnost (što je postalo izrazito značaj- no) naglasi ocjena kako je ostvareno značajno približavanje stajališta glede kopnene granice te da se nastavlja zajednički tražiti rješenje u vezi s razgraničenjem na moru, koje bi bilo u korist obiju država (PHS, 13). Početkom veljače 1999. Državna komisija za granice Vlade Republike Hrvatske donijela je promemoriju kojom je povijesno, pravno i etnički utvrdila svoje pozicije u pregovorima glede kopnene i morske granice u Istri ukazujući na proizvoljne i često neprecizne i netočne tvrdnje slovenske strane. U samokritičnom osvrtu spomenuto je i to da slovenski Memorandum o Piranskim zaljevu od 7. travnja 1993. i Stajalište Republike Hrvatske glede utvrđivanja državne granice u Piranskom zaljevu i s tim u vezi u području rijeke Dragonje od 18. studenog 1993. predstavljaju zapreku u približa- vanju stavova o granici na moru. U tom smislu hrvatska strana spremna je odstupiti od nekih stavova iz Stajališta ako bi isto učinila slovenska strana glede Memorandu- ma (PHS, 14). Hrvatska je strana izrazila spremnost da, do skrajnje granice očuva- nja svoga dostojanstva, učini određene ustupke slovenskoj strani (PHS, 15). Slijedom prepiske hrvatske i slovenske strane, bilo je jasno da se dogovor neće postići te da se u ovu raspru uvlače međunarodne institucije. No, ipak se može reći kako su ublaženi neki tonovi te kako su se obje strane služile vlastitim tumačenjima međunarodnoga prava. Spočitavaju se, međusobno, dijelovi rečenica ili pojmovi u odgovorima, a iz čega se može zaključiti da prave volje za rješenjem u tom trenutku nije bilo (PHS, 16). Potkraj 1999. Ministarstvo vanjskih poslova RH stoga predlaže hrvatskoj vladi da se, nakon neuspjeha oko pregovora o kojima slovenska strana ne obavješćuje isti- nito svoju javnost – jer ne govori o hrvatskim argumentima, hrvatska strana okrene arbitraži (PHS, 17). Potkraj ožujka 2000. godine supredsjedatelji Mješovite diplomatske komisije za hrvatsko-slovensku državnu granicu, dr. Kačić i dr. Šturm, jasno definiraju do kojih se spoznaja i pozicija došlo tijekom gotovo osam godina pregovora. I jedna i druga strana bile su ograničene odlukama svojih parlamenata ( Memorandum o Piransko- me zaljevu iz 1993., rezolucije Hrvatskoga državnog sabora iz 1994. i 1999.), pa su se ponovno, po tko zna koji put, našli na pozicijama približavanja stajališta. Činilo se kao da se u novo tisućljeće ulazi s novim idejama, kao da će računi biti svedeni i pregledano sve dotad učinjeno, te će„posao“ krenuti s novim prijedlozima i razgovo- rima. Ali nije bilo tako. Pregovori, vezani uz granicu na Dragonji, sveli su se na nat­ jecanje argumentima o jurisdikciji i katastru, „nepobitnim dokazima“, „relevantnim