Nova Istra

272 PRILOZI O ZAVIČAJU Darko DUKOVSKI nadu u skoro rješenje. Diplomatsko povjerenstvo imenovalo je 23. veljače 1995. Mije- šanu slovensko-hrvatsku komisiju za obilježavanje, održavanje i obnavljanje državne gra- nice . Međutim, njezin je poslovnik prihvaćen tek u kolovozu iste godine (AVRH, 8). Hrvatska strana nije više inzistirala na starome koritu Dragonje, ali nije prihva- ćala ni graničnu crtu južnije od kanala Sv. Odorika kao nove granice, a slovenska je obećala povlačenje vojske sa Sv. Gere (AVRH, 9; PHS, 13). Inzistirala je i na tomu da u Piranskom zaljevu ima svoje teritorijalno more, ali je popustila u tomu da na dijelu hrvatskoga teritorijalnog mora ispred Piranskoga zaljeva i zapadno od rta Savudrije, na površini mora između slovenskoga teritorijalnog mora i otvorenoga mora u Jadranu, trgovački, ribarski i drugi neratni brodovi, koji plove u ili iz slo- venskih luka imaju potpunu slobodu plovidbe (AVRH, 9). Predlaže se čak i to da se prihvati razdioba Piranskoga zaljeva – u omjeru 2/3 slovenski dio i 1/3 hrvatski dio, koji bi zadovoljio slovenske zahtjeve (AVRH, 10). U narednome pregovaračkom razdoblju, 1997.-1998., u tom se smislu ništa nije promijenilo. Glavne točke prijedlogâ nisu se mijenjale. Slovenska je strana i dalje naglašavala kako je pitanje granice u Istri, više na moru a manje na kopnu, najosjet- ljivije pitanje za njih (rješenje kanala i razgraničenja na moru povezano je) te da bi, ukoliko se to riješi, sve ostalo također bilo riješeno. I jedni i drugi bili su svjesni da se ipak mora potražiti kompromisno rješenje te da se u tome dijelu mora provodi takav režim prometa, da se isto ne osjeća kao problem (PHS, 13). Prednost Hrvatske bila je u tome što je hrvatska javnost uglavnom bila upoznata s problemima razgraničenja, dok slovenska nije, a trebala je biti još 1996. kada je suglasnost formalno postignuta. To će i ostati problem, jer će se zbog toga u raz- doblju 1998.-1999. morati zbog reakcije i pritiska svoje, slovenske, javnosti vratiti na pozicije iz 1993. Hrvatski prijedlog razgraničenja u Piranskome zaljevu potkraj 1997. bio je isti kao i 1995.: 32% naprema 68% u korist Slovenije, dakle hrvatska strana više nije inzistirala na crti ekvidistance. Crta razgraničenja nastavila bi se istim pravcem i izvan Piranskoga zaljeva do granice s Italijom, a uz talijansko te- ritorijalno more hrvatska strana bila je spremna prihvatiti to da u određenoj širini slovenski, kao i svi drugi, brodovi koji prometuju sa slovenskim lukama mogu slo- bodno ploviti, bez ikakva nadzora hrvatskih pomorskih vlasti. O tomu je hrvatska strana bila spremna zaključiti ugovor. Time bi slovenska strana, zapravo, imala ista prava kao što ih je imala i u bivšoj zajedničkoj državi, ali se tim dijelom ne bi mogli nekontrolirano kretati vojni brodovi trećih zemalja (oni bi se i dalje morali najaviti hrvatskim vlastima). Tadašnji ministar vanjskih poslova RH ocijenio je da je to naj- više što bi hrvatska strana mogla prihvatiti, a kao drugu mogućnost ponudio je ar- bitražu. Premda je sada situacija za ministra vanjskih poslova RS bila jasnija, pa su i pregovaračke pozicije bila lakše, pribojavao se da će javnosti s obje strane granice biti