Nova Istra

270 PRILOZI O ZAVIČAJU Darko DUKOVSKI -slovenske odnose u području trgovine, prometa, ribolova, imovine i sl. (AVRH, 2) Između redaka se ipak može pročitati kako odnosi u pojedinim segmentima nailaze na zapreke te da su one, iako se čine malima, bitne za ostvarenje solidnih dugotrajno prijateljskih veza dviju država (PHS, 2). Ove izjave bile su u stvari za- magljivanje pravoga stanja i kupovanje vremena. Ipak, Piranski zaljev izdvojen je i raspravljan kao posebna točka. Jedino što su tada mogli zaključiti jest da ipak po- stoje incidenti u vezi s plovidbom i ribarenjem u Piranskome zaljevu, da granica nije utvrđena te da se zaljev koristi kao što je uobičajenom u takvim situacijama, a hrvatska je strana predložila da se do konačnog rješenja stanovništvo obiju strana suzdrži od svih postupaka koji bi mogli izazvati incident i dovesti do zaoštravanja (PHS, 8; AVRH, 3). Početkom prosinca 1992. skupina stručnjaka RH i RS za granična pitanja utvr- đuje samo veći ili manji stupanj nejasnoća u praktičnim pitanjima razgraničenja i katastra. Pred skupinom je tek predstojao posao točna određivanja tih nejasnoća (AVRH, 4). Međutim, sljedeće 1993. godine broj se incidenata u Zaljevu povećao kao i niz nesporazuma, nedosljednosti i nespretnosti obiju strana u rješavanju go- rućih problema. Memorandum o Piranskom zaljevu od 7. travnja 1993., podnesen u Ljubljani 7. svibnja na trećemu susretu ekspertnih skupina RS i RH, bio je dolije- vanje ulja na vatru. Nimalo diplomatski slovenska je strana jasno iznijela stajalište koje nije dopuštalo druge prijedloge, a ni drugo mišljenje, koristeći se raznim tvrd- njama u „dokazivanju“ slovenskog suvereniteta na području cijeloga Piranskog za- ljeva (AVRH, 5). Hrvatsku stranu u Memorandumu je najviše smetao navod prema kojemu se RS zauzima za očuvanje svoga „cjelovitoga suvereniteta i jurisdikcije“ u Piranskome zaljevu te zahtjev da vode jednoga zaljeva u cjelini pripadnu jednoj dr- žavi, bez obzira ne to što more oplakuje obale druge države (AVRH, 6; AVRH, 6b). Ipak, te su se godine iskristalizirali stavovi jedne i druge strane, a u Mokricama su se 15. svibnja sastali predsjednici vlada (Valentić i Drnovšek) i tom prigodom raz- govarali o većini otvorenih pitanja i međusobnim odnosima dviju država (PHS, 9). Hrvatski prijedlog o„crti sredine“, kojom bi Piranski zaljev bio podijeljen između Hrvatske i Slovenije, bio je suprotan slovenskom prijedlogu izraženom u Memo- randumu iz travnja 1993. o očuvanju cjelovitosti Piranskoga zaljeva pod slovenskim suverenitetom i jurisdikcijom, a polazeći od stajališta da je Piranski zaljev primjer sui generis , koji diktira isključivo uvažavanje povijesnih i drugih posebnih okolnosti (AVRH, 5). U slučaju prihvaćanja slovenskoga prijedloga, Hrvatska bi bila povla- štena država u području prometa, trgovine i sl. S druge strane, Hrvatska je ostala otvorena za prijedloge, ali s napomenom da se do tada poštuje „crta sredine“ „ (…) bez prejudiciranja konačnog rješenja granične crte “ (PHS, 9). Hrvatska strana je potkraj listopada 1993. preuzela obvezu izraditi novi prijedlog