Nova Istra

239 Joja RICOV STUDIJE I OGLEDI Na Firentinskome kongresu 1908. započe svoju djelatnost marksističkog teoreti- ka Rodolfo Mondolfo, socijaldemokrat koji se poslužio mladenačkim Glosama Feu- erbachu (1845.) Karla Marxa da bi dokazao svoju tezu kako je nepatvorena Marxo- va misao bila jedan humanistički historicizam, budući da su, po njemu (Marxu) i njegovoj kritici Feuerbachove materijalističke teorije, „upravo ljudi tî koji mijenjaju okolinu“, a ne obratno. Mondolfo je zaključio ocrtavajući marksizam kao „filozo- fiju prakse“, štoviše „prevrtanja prakse“, da bi zatim, 1913., stao nasuprot revolu- cionarnom sindikalizmu, zato jer on nije kritičko-praktičko nego samo praktičko poimanje zbilje. Deset godina kasnije on će uzeti iste argumente da osudi Lenjinovu revoluciju kao nezrelu, a njezinu vladavinu kao državni kapitalizam. B jući se sa Sergiom Panunziom i njegovim revolucionarnim sindikalizmom koji podržavaše nasilje, Mondolfo je tvrdio kako je nasilje gdjekad nužno da oboriš, ali je nemoćno da izgradiš. A u toj logici sadržana je već zapravo sva socijaldemokracija. Empirizam i gospodarski liberalizam Pozitivizam je poodavno mrtav, ali njegovi vrlo rijetki„preživjeli“, empiristi predvođe- ni „činjenicama“, Luigi Einaudi (1874. - 1961.) i Gaetano Salvemini (1873. - 1957.) bježe od filozofije, držeći se čvrsto tla konkretnih pitanja. Premda ne jednake nao- brazbe i putova, susretoše se u slobodarskome listu „L’Unità“ što ga pokrenu Salve- mini listopada 1911. Einaudi razborit i silno precizan, Salvemini hitar, borben do nasrtljivosti, predstavljaju: klasični liberalizam prvi, radikalni demokratizam drugi. Obojica dušmani birokratizma, megalomanskog nacionalizma i protekcionizma, građani„male Italije“, ostadoše izdvojeni kao empiristi, oslonjeni na podatke, brojke i pristojbe, protivnici reformizma i nacionalnog konzervativizma, daleki od naciona- listâ i revolucionarnih sindikalista. Bjehu prosvjednici i odgajatelji bez privole masâ. Liberal Einaudi fiksira antagonizam i neprekidno nadmetanje između društva i države, štiti štrajkove kao zakonito obrambeno oružje radnikâ u borbi za njiho- va prava. Lûči liberalizam od socijalizma antitezom: sloboda – ropstvo. On kaže: „Liberal je onaj što vjeruje u tvarno i moralno usavršavanje koje se postiže voljnim naporom, žrtvom, sposobnošću i složnim radom s drugima; socijalist je onaj koji usavršavanje hoće nametnuti silom“ ( Ljepota borbe , 1924.). Neprijatelj državnoga socijalizma kao nametnuta ropstva, Einaudi junake druš- tva vidi ne u likovima političarâ koliko u onima krupnog poduzetnika i sitnog štedi- še, seljaka ili radnika.„Naučih mnogo“, piše Einaudi,„svaki put kad mogoh zapodjeti razgovor s trgovcima, industrijalcima, bankarima, poslovnim ljudima.“ Vrline što stvaraju povijest po njegovu su sudu upornost u radu, smisao za neovisnost i osje- ćaj za slobodu. Njegova temeljna načela: pojedinačna sloboda, sloboda od države i protiv države; „lijepo, savršeno nije jednoobličnost, nije jedinstvo, nego različitost i