Nova Istra

238 STUDIJE I OGLEDI Joja RICOV volucionarnu ulogu sindikatu, talijanski sindikalisti odgovaraju suprotstavljanjem sindikata partiji. Budući da su voluntaristi, sindikalisti društvenu revoluciju vide u gospodarskoj strukturi, ne u obliku vladavine. Verbalnoj borbi u parlamentu oni su suprotstavljali metodu općega štrajka. Labriola kaže: „Radnička se klasa ne može emancipirati, ako li istodobno ne uspije zagospodariti proizvodnjom i upiti političku vlast.“ Oprečnostima klasa-partija, ekonomski moment-politički moment, društvo- -država, talijanski sindikalisti dodaju još i radnici-intelektualci. Leone, pobornik izravne akcije, piše onih godina: „Sindikalizam... ne živi doli njegujući,... ne očekuje od povijesti, nego hoće da stvara povijest.“ I zaključuje: „Socijalizam intelektualaca nesvjesno je izdajstvo radničkog socijalizma.“ Bjesomučni A. O. Olivetti izvikuje tek što ne nietzscheovske lozinke koje se mogu silno asocirati na Campanu ( Napisao sam. Zatvorio se u pećinu ): „Protiv reformističkog jezuitizma, ... protiv smrdljivog, plašljivog, podmukloga, mi obećajemo silno udarati koliko god nam dostane snage i bude nas sokolio svjež smisao za život koji šika iz dubokih vrela aristokratske ple- bejske duše“ ( Smisao za život , 1908.). Sindikalisti, sumnje nema, stoje blizu nacionalistima, imajući s njima zajedničku ideju o nasilju. Postojala je, naime, u Marxa teorija o revolucionarnome nasilju, i Labriola doista pristade uz kolonijalni libijski rat kao uz neku vrst revolucionarne škole. I Olivetti sa svoje strane također je priznavao kako se sindikalizam i naciona- lizam sastaju, jer su jedan i drugi „doktrine energije i volje“. Sorelijanci uistinu pred- stavljahu revolucionarno krilo socijalizma u prvome desetljeću stoljeća. No kako, međutim, i ljevica i desnica socijalizma ispovijedahu svoju pobunu, prva protiv „me- diokritetstva“ demokracije, druga protiv „prostaštva gomile“, logički ishod koji je iz toga uslijedio bî prvi svjetski rat, a potom fašizam. Umjereni, pak, i postupni Filippo Turati, pobornik demokratskog socijalizma, koji je u sebi spajao pozitivizam i marksizam kao ideju vodilju za akciju, već je godi- ne 1900. napisao:„...svaka škola koja se otvori, svaka pamet koja se razbistri, ... svako povišenje životnog standarda sirotinje, ... atom je revolucije, koji se dodaje masi.“ Talijanski socijalizam, sve u svemu, bio je jedan reformistički pokret, sa svojim intelektualnim ponašanjem i s „toliko marksizama koliko i glavâ“. No svaka glava, treba tome dodati, dade socijalizmu svoj udio. Što se tiče Turatija, njegova „Critica sociale“ nije bila borbena utvrda, ni vodič ili pokazatelj smjernica primjenjivih na društvo: bila je eklektički časopis, koji je gackao u teorijskim raspravljanjima, na- dasve o etničkome izgledu socijalizma. Ali vremena bijahu se već izmijenila. Carlo Rosselli izrazio je s tim u svezi (upravo prekoračujemo prvo desetljeće stoljeća) sud koji slijedi: „Mladež je bila od vremena do vremena croceovska, liberalna, futuristič- ka, nacionalistička, kršćanska, ali više nije bila socijalistička. Socijalizam je nju bio prestao zanimati“ ( Slobodarski socijalizam ).