Nova Istra

237 Joja RICOV STUDIJE I OGLEDI koja je potrebna da se dođe do prisilna pristanka. U jednoj Italiji koja je siromašna i oskudnih parlamentarnih tradicija, sklona potkupljivosti, klijentelizmu i demagogi- ji, Mosca bijaše više antidemokratik nego antiliberal, koji je u režimu masâ na vlasti gledao pravu pravcatu „eru tiranijâ“. Komplementarno Mosci stoje nacionalist Prezzolini ( Aristokracija razbojnika ) i antisocijalist Corradini koji u „Regnu“, časopisu što se pojavio koncem 1903., piše među ostalim: „Svi staleži stavljeni su ustranu radi jednog jedinoga, a plaća nad- ničarâ posta početak i završetak ljudskog društva... poluljudi pakosne i kukavičke duše, ... opasna krvoločnost.“ Upirući prstom na „sentimentalni socijalizam“ toga „krda nadničarâ“, Enrico Corradini u potpunosti ocrtava podneblje sutonjakâ: „Svi znakovi oronulosti, sentimentalnost, doktrinarnost, prekomjerna cijena za život u propadanju, prekomjerno milosrđe prema ubogom i slabom, korisno i osrednje fik- sirani kao kanoni mudrosti... leže u kontemplativnom životu talijanskoga građan- stva što upravlja i vlada“ ( Za one koji ustaju , u „Il Regno“, 1903). Giovanni Papini, glavni urednik „Regna“, 1904. shvaća demokraciju „kao onu konfuznu smjesu niskih čuvstava, šupljih zamislî, bestijalnih težnji“, da bi eksplodirao kao ratoboran nacio- nalist, mlađi D’Annuzijev brat ( Djevice sa hridinâ , 1896.), koji s grlatim braniteljem moći kliče: „I dok se niski demokrati deru protiv rata..., mi na nj mislimo kao na vrhunskog buditelja smalaksalih, kao na brzo i herojsko sredstvo moći i bogatstva.“ Konzervativci vjeruju u metodu slobode, rušitelji u onu snage. I jedni i drugi združeni su, međutim, u obrani građanskoga staleža i predstavljaju antitezu refor- mističkog socijalizma. Socijalizmi i sindikalizam Formula sužívljenja između nacionalizma i revolucionarnog sindikalizma, koju je lansirao i podržavao Corradini, bješe nemoguća, jer su oba dušmani demokratskog socijalizma, koji prezirahu parlamentarizam i demokraciju, s velikim pouzdanjem u djelotvornost nasilja. Olujni Sorel, iracionalistički mislilac i njihov veliki ideal, koji je sa svojom Action française završio tako da se divio Mussoliniju i Lenjinu, njegovao je ljutu mržnju prema demokraciji, čuvajući od marksizma, neizopačenom, samo klasnu borbu. Arturo Labriola i Enrico Leone, izravni njegovi učenici, osnivaju sin- dikalni pokret i Italiji, najupućenije i najbudnije krilo socijalizma za vrijeme Giolit­ tijeva doba. U časopisu „L’Avanguardia socialista“ (Socijalistička avangarda), koji je pokrenuo i uređivao Labriola (1902. - 1906.), surađivaše i mladi Mussolini. To je plodno doba socijalističkoga tiska, u kojem izranja lik Labriole, s njegovim studija- ma Reforma i društvena revolucija (1904.) i Marx u ekonomiji kao teoretik socijalizma (1908.). Na zamisao Lenjina, koji je u borbi sa socijaldemokratskim strankama bio razradio teoriju o revolucionarnoj partiji koju vode intelektualci, osporavajući re-