Nova Istra

236 STUDIJE I OGLEDI Joja RICOV Antipozitivisti, povrh Crocea, ponajprije su Papini, Pareto i Corradini, u zemlji koja se s naporom preobličuje u jedno moderno industrijsko društvo i koje proces modernizacije rađa nuždu da se ušanči u dušu kako ne bi završila oborena od kruta i umišljena uma. Za Pareta, elitna građanskog individualista, ljudi „misle“ da su racionalni; stvara- lački subjekt ideologijâ nije, kao za Marxa, klasa koja vlada, nego pojedinac; povijest čovječanstva bila je neprekidno, jednolično i tragično kazalište, borba aristokracijâ usmjerena na osvajanje vlasti. Razmatrajući povijest, proces nebrojenih iracional- nih akata, koju vode bića što ustvari nisu no životinje za plijen, Pareto je osvijetlio tupost ne-razuma, ne trijumf evolucionističkog pozitivizma: ûm ( Traktat o općoj sociologiji , 1916.). Ali s pojavom časopisa „Leonardo“ 1903. izlaze na scenu pravi iracionalisti, „združeni više mržnjom negoli zajedničkim ciljevima“ kako reče Giu­ seppe Prezzolini, prvi negator uz bok Giovannija Papinija, „umnog terorista“, još jednog suputnika, ako već ne i ideološkog preteče futuristâ: „Mislim da moje po- slanje... treba biti ono isto što ga ima đavao u golemome svemiru Gospodina Boga. Nijekati, izazivati, bosti i napastovati... strovaljivati se u pakao nezasitne pojedinosti u mržnji na raj jedinstva i reda...“ ( Druga polovina , 1911.). Ili u drugoj jednoj prilici, dvije godine kasnije ( Govor u Rimu , 1913), antinietzscheovski nietzscheovac, sada intelektualni huligan, uz bok Marinettija: „Ja sam huligan... Uvijek mi se dopadalo razbijati tuđe prozore i múda... Nema, u našoj dragoj zemlji parvenusa , dostatno in- telektualnog huliganstva... Nije dosta otvoriti prozore, treba razvaliti vrata. Časopisi nisu dovoljni, treba udarati nogom.“ Teoretik iracionalizma, solipsistički i „posesivni“ personalist, za kojeg ljudi nisu „ništa više doli jedna od najprivlačnijih i najpovodljivijih tvari naših viših igara“, Pa- pini postaje apsolutni otkazivač filozofije, izjavljujući da posljednji cilj višega čovjeka nije znanje nego moć, a „Čovjek-Bog zadat će oblik svojim utvarama“. Papini i Prez­ zolini, iskorijenjeni umnici, nesvrstani u povijesnim obračunima zemlje, postaju tako glasnici posesionističkog aktivizma zatvorena u formulu nekakva „čarobnog“ pragmatizma. Kad je izdahnuo„Leonardo“ (1907.), Papini u„Lacerbi“ (1913.) zavr- šava s posvemašnjim veličanjem rata: „Ubijati, presjeći, iskorijeniti sve ono što je još bilo podljudsko u čovjeku, da bi postalo nadljudsko ne više čovjek“, prezirući u isto vrijeme izbore i politiku: „Mi se ne zauzimamo za politiku. A izbori nam se gade.“ Izbija ovdje jasno raspoloženje intelektualne Italije podijeljene između konzerva- tivaca i rušiteljâ, od kojih su i jedni i drugi neprijatelji demokracije u nastajanju, s izrazitom mržnjom te izrazitim strahom od masâ. Konzervativac Gaetano Mosca (1858. - 1941.), sa svojom teorijom o političkoj klasi i o elitama, prema kojoj u sva- koj političkoj vladavini oni što drže vlast uvijek su organizirana manjina, u stanju nametnuti se neorganiziranoj većini, gleda na demokratski ideal kao na ideologiju