Nova Istra

227 Tomislav ŽIGMANOV RIČ HRVATSKA U VOJVODINI padnije, tamo prema sjeveru Kobinog sela, gdje nije bilo mlaka i dolova, već samo pijeska, samo pijeska, pijeska i to onoga vijavca. Suprotno svima, govorio je od toga vremena da je bolje na pijesku dom svoj savijati nego li na zemlji ga graditi: taj na zemlji, naime, mogu ljudi oduzeti! Nije bila prilika stati ili skloniti se iz povorke u stranu ne bi li Krista kamenčić, koji ju je sve više žuljao, iz sandale izvadila. Morala je nastaviti lagano hodati naprijed, gle- dati ispred sebe i trpjeti bol, jer je bilo još puno ljudi iza nje koji su tiho u koloni išli. – Sve, al baš sve, moram zapamtit i ovaj put, ponavljala je u mislima, ne smi mi ništa promaknit. Osjetila je naglo olakšanje zbog činjenice da će uskoro ipak stati. Vidio se, naime, kraj staze po kojoj su lagano svi hodali, pogledala je u nebo – i, oh, bilo je tako besprijekorno čisto i plavo. Nigdje ni oblačka…Utješno je djelovalo i to što će se, kada stane, moći oslanjati više na desnu nogu, pa će bol, vjerovala je, od žuljanja zalutalog kamenčića u crnoj sandali na lijevoj nozi prestati. Ohrabrivši se nenadano tom spoznajom, pogled joj se zaustavio na broju 28. Jasnim se nadavao i njezinim suznim očima. Brojke bijele boje bile su učvršćene na tamnoj podlozi. Tik ispod metalnog zlatnog križa. Kao uostalom i prošli put, prije četiri godine, na istome mjestu, nekako baš u isto vrijeme. Samo se brojke nisu poklapale. Sada je ona veća za tri – Béla je imo samo dvajstpet. Pomisli, eto, ima razlike, ništa nije isto. – ’Al uvik je razlika samo u sitnim stvarima’! Tako mi je i majka Lozika, majka s mamine strane, divanila: ’Ćeri moja, moraš znat da je na ovom svitu svima isto. Mo- ramo svi umrit, a dotle sve iđe uz malo radosti i malo moždar više žalosti’! Očeva ruka je odjednom snažnije prigrli. Bijaše to znak da se nešto važno počima događati. Morali su stati. Napokon i meni da svane, pomisli uz jecaj. Odahnula je zbog kamenčića u sandali, ali samo nakratko. Znala je da je stigao trenutak za po- sljednji oproštaj od njezinog čovika. Kovčeg s tijelom njenog Jose položen je na hrpu žutoga pijeska, u kojem nije bilo kamenčića, pred otvorenom rakom! Zaplakala je odjednom jače, iako nije htjela. Jednostavno, nije mogla suzdržati se. No, sada je manje plakala nego prvi put, na istom ovom groblju, ali na drugom mje- stu. Tamo kraj središnjeg križa, prije četiri godine pokopala je Bélu. Dobrog čovika, isto. Mađara. S Hajdukova je bio. Deran s piska, divanio je posli, kada je naučio malo bolje bunjevački. I on je otišao s ovoga svijeta digavši ruku na sebe. Zbog toga se i stidjela dugo, a djetetu do danas nije rekla pravu istinu o tomu. Mlad je isuviše, no jednoga dana će ipak morati, bojala se. Ali, kako prid ditetom o tom štogod i kazat?