Nova Istra

226 RIČ HRVATSKA U VOJVODINI Tomislav ŽIGMANOV – Dalo se sticat u to vrime, znao je reći zadovoljan Ante. U godini njezine mature i brat joj je punio osamnaestu, pa su svi, čak i baka koja je dvadeset i dvije godine vezana uz krevet nepokretna, bili posebno čašćeni. Ante je, deran joj, uživao u tom – volio je darivati svoje. Majka, kako su je zvali, Janja udala se za Stipana iz Mađarske – u Gari je rođena, pa je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je ovaj prostor bio, kako se govorilo, pod Madžarima, dolazila u divojčenje na Čikeriju, upoznala Stipana, drugi dan uskočila i ostala ovdje, s ove strane granice. Njezini su, tako su ljudi pričali, poslije rata imali probleme zbog njezine udaje u drugu državu. Kakve, nitko nije znao, jer se o tome nije divanilo. – Od kud sad u sandalu da mi uđe? I zašto baš meni od ovolikog svita ode? – priu- pitala se ponovno Krista u sebi još uvijek začuđena, obrisavši opet maramicom suze, koje nije mogla zaustaviti. Znala je da uz žuti pijesak, po kojemu je, ovoga puta nekako nesigurno, koračala, ne idu i kamenčići. Bojala se od mladosti na pijesku samo dikice i njezinih bodlji, a nje je bilo često u travi kraj litnji putova i staza. Znala je da su kamenčići, pa i ovaj u li- jevoj joj sandali što je bolno žulja, nekako zalutali u ove krajeve, i to u novije vrijeme sa suvremenim graditeljstvom. Ranije ga nije trebalo – sve se ode pravilo od zemlje, drva, trske i slame. Djed joj je pričao da je kamen prvi puta u životu vidio kada je kao malo dijete otišao na Šebešić sa svojim ocem zbog izgradnje željezničke pruge od Subotice prema Le- mešu. Gradili su je Nijemci, pričao je kasnije dida, posebni soj ljudi. Ostali su mu u sićanju kao riđi, rumeni i brkati ljudi, koji znaju sve indžilirske poslove uraditi kako Bog zapovida. Ričju, vridan svit, ponavljao je poslije često! Do tada je dida Stipan znao samo za pijesak i blato, pa je pomislio isprva, ugledavši kamenje dovezeno za nasipanje pruge, da su to neke naročito tvrde grudve, istina nešto drukčije boje. Na dijelu njihove zemlje trebala se početi graditi željeznička stanica s nekoliko kolo- sijeka. Dobili su pozamašnu svotu novca za otkup toga komada zemlje, ali se djedov otac s tim nije mirio. Država se nije cjenkala niti je previše pitala – gradnja pruge je bila stvar od općeg interesa, a kada država traži, narod mora davati! Ona nije uvažavala da je to pradjedi Enti bio komad zemlje najviše prirastao srcu – gdje ne bi, kad je njega svojim rukama oplodio. Mukotrpno. I ne za kratko vrijeme. Od mlake je uspio napraviti plodnu oranicu. Sam je kopao odvodne kanale do obli- žnjega dola i dovlačio s bivolima kola i kola stajskoga gnojiva. Očito, uzalud. Kao i drugošto ovdje, gdje se postojano samo zemlja radila, a sve ostalo mijenjalo – i države, i vlasti, i narodi, i navade... Zato je i otišao malo za-