Nova Istra

225 Tomislav ŽIGMANOV RIČ HRVATSKA U VOJVODINI okolici, drugdje gotovo nema, no pravoga odgovora nikada nije našla… Jedino joj je smetao kada je vjetar s proljeća jače puhao ili za ljetnih oluja prije kiša – u oči je, tako sitan, znao upasti, a iz oka ga izvaditi, išlo je samo uz suze. Tješila se tada, još mlada, da nije bila jedina s takvim mukama. Malim mukama, vidjet će, nesretna, kasnije. Sandale je crne boje nerado obula i ovoga puta. Nije voljela tu vrstu obuće – cipele su bile po njezinoj mjeri. I čizmice. Osim toga, ove mamine nisu bile ni u modi. Smetalo joj je i to što su podosta istrošene od nošenja, što se nije dalo skriti nika- kvim mazanjima ili drukčijim dotjerivanjima. Kako to ljeto nije imala drugo što obući a što je bilo crne boje, da, crne je boje tada morala biti i obuća, prihvatila ih je primiti od majke bez većeg protivljenja. I dok je nekako sva odsutna stezala oko podebelog gležnja drhtavom rukom kratki iskrzan remenčić od tanke svinjske kože, sjetila se Krista namah da nije bila sretna što je slične sandale, ali crvene boje, dobila u dar kao petnaestogodišnjakinja. Bila je mlada, tek svršila osmi razred osnovne škole na Čikeriji, onom siromašnijem njezi- nom dijelu koji nakon Prvog svjetskog rata samim čudom nije ostao u Mađarskoj, i čekala je haljinu za banketni izlazak. Ne samo haljinu, već sve za odjenuti i obući za tu svečanost. Malo je njih u selu to moglo sebi priuštiti, pa gdje ne bi bilo onda i sreće iščekivanja… Otac Ante joj je još od šestoga razreda tako što obećavao. – Dotirat ću te tako da će se po selu divanit, govorio je često prije spavanja, uz na- govore kako mora samo učiti. I učila je, Krista, ali teško. Više je voljela mami pomagati oko stola i štednjaka. Otac joj nije mogao dogurat ni do osmoga – kao najstariji u baće i matere, kako je on go- vorio za svoje roditelje, morao je početi raditi već s dvanaest ne bi li se mlađi – braća Ivan i Stipan, i sestre Teza i Amalija – školovali, a kada se oženio, za sebe je i svoju djecu imao raditi. Nije mu padalo teško to što nije svršio više škole. Bio je skroman, ženi vjeran. Maran i čuvaran. Volio je svoj posao zidara i svoje dvoje djece. A sve je tada Krista novo dobila za banket – još i zlatan lančić s ovećimmedaljonom. I danas ga nosi. No, crvene sandale nije mogla prežaliti dugo – kupili su joj, a da nije bila pitana – dok nije uvidjela da ona prava tuga ide uvijek uz gubitak. Drž se ti, Kristo, samo dobitaka, hrabrila je sebe kasnije. Uvijek je dobivala puno darova i za rođendan. Gdje ne bi, kad je najmlađa u obitelji bila. A moglo se. S jeseni je bila rođena, pa je bilo prihoda u obitelji i izvan redovitih očevih plaća iz tvrtke. Malo sa zemlje, talovali su od strička Neste, didinog rođenog brata, a malo i od rada tijekom ljeta kod drugih, pa se više nakupilo.