Nova Istra

224 Tomislav ŽIGMANOV, Subotica KAMENČIĆ MALI U KRISTINOJ SANDALI Pogledala je Krista uplakana prema dolje posve nevoljno. Jednostavno, morala je. Više nije mogla olako ne primjećivati bol. Smetalo ju je već dugo, ali je tek sada oči lagano spustila prema zemlji, tako da gotovo nitko nije vidio. Znala je da nije bila prilika zaglédati dolje, jer je ono važno bilo ispred nje. Htjela je sve vidjeti i do detalja upamtiti. Kao, uostalom, i prošli put ovdje, na istome mjestu, prije nekoliko godina. U pomalo već iznošenoj se sandali na nozi, koju je dobila od mame Gize ne tako davno, među pijeskom našao i jedan, slutila je po količini i oštrini boli koju je trpje- la, oveći šiljati kamenčić. Nije se točno mogla sjetiti kada ga je osjetila u prednjem, zatvorenom dijelu svoje crne sandale – prije nego li su krenuli ili pak nešto kasnije tijekom hoda – no sada ju je već, gotovo nepodnošljivo, žuljao na lijevoj nozi u pre- djelu maloga prsta, i to s njegove vanjske strane, i nanosio nesnosnu bol. – Dospio je, sam Bog zna kako, u moju sandalu, pomislila je na tren, zaustavio se baš na najnezgodnijem mistu i to sad kad tribam ić i gledat naprid. Pijesak joj je i ranije često znao ulaziti u obuću i uopće joj nije smetao. Živeći od ro- đenja u maloj kući od naboja na gredi u Golićevom kraju, na pola puta od Tavankuta prema Čikeriji, blizu granice s Mađarskom, navikla se vremenom na pijesak. Čak joj je i godio svojim, ne jako zamjetnim, golicanjem pri hodu. Osobito ljeti kada je obuću nosila na bosu nogu. Bilo je to samo u vrijeme kada je odlazila negdje dalje od kuće, jer se obuće nije rado hvatala. I u drugih je iz toga kraja isto tako bilo. Pijesak je, saharsko žute boje, bio posvuda u kraju oko nje, brzo se grijao i noge nije jako prljao. Voljela je Krista i njegovu boju – ko da diluje smirujuće na ove ljude ode, mislila je. Često se pitala od kuda baš pijesak u njih, u Tavankutu, kada ga malo dalje, u široj