Nova Istra

221 Neven UŠUMOVIĆ RIČ HRVATSKA U VOJVODINI mjesto, obitelj, društveni ugled. Fuj! (neizbježno dva put) Fuj! Velika ljubav (ha, omaklo mu se, mrzi tu riječ) otkriva se samo u velikom užitku (tu sigurno nije mislio na našu„veliku ljubav“, dvanaest uzaludnih godina). Zbog tih malih gadova i njihove dosadne i odurne zabave, ovaj svijet postao je mjesto bez rizika i pravog uzbuđenja. Naš iskonski hedonizam u slavu Života (za njega uvijek s velikim „ž“), osuđen je na njihove tamnice, koje u svojoj nemuštosti (svi su nemušti, ja pogotovo) nazivaju kazalištima i koncertnim dvoranama. Nikada mu nisam aplaudirala, eventualno bih ga pitala koji njegov junak to govori. Nakon kratke stanke, odgovarao je uvijek samo imenom: Géza ili Dide ili Ottó ili László. Ovog puta bila sam konkretnija: – Na tebe ovo djeluje? – Što? – upitao me kao da ga pitam za monolog, a ne za čaj. – Čaj. – Djeluje – odgovori mi kao jeka. – Meni je draži čisti opijum, od ovoga sam mutna, zasada me samo tjera na povra- ćanje. – Pričekaj da te poklopi. Izvadili smo klizaljke iz torbe i izašli. Nisam se osjećala dobro, bila sam uvjerena da je već svanulo, međutim, mrak i gusta magla još su upijali samo mjesečinu. Joška je išao iza mojih leđa i grubo me gurkao, kao da me vodi na strijeljanje. Stigli smo do obale zaleđenog jezera. S jedne klupe, na kojoj su ljeto sigurno provodile naše po- kondirene gospođe, dremuckajući ispod svojih golemih, neukusnih šešira i šarenih suncobrana, skinuli smo debeo sloj snijega i sjeli da obujemo klizaljke. Čaj nas je utišao. Osmjehivala sam se besmisleno na sve: na izuvanje cipela, besko- načno vezivanje, na stopala koja uz opiranje ulaze u svoje nove, groteskne okove. Čula sam i Joškin prigušen smijeh, podrugljiv i odlučan. Pojurila sam na led i začas nestala u magli. Jedno vrijeme ništa se nije čulo, tek tiho škriputanje pod mojiim nogama i prštanje leda. Nije se čuo čak ni obavezan lavež salašarskih pasa iz daljine. Nakon određenog vremena učinilo mi se da do mene dopire teški lepet cijelog jata vrana iznad sebe. Koncentrirala sam se na taj zvuk i u njemu umišljala razgovor nevidljivih ptica, koji se u mom prijevodu svodio na opsceno dogovaranje. Čula sam ih kako se klade da bradavice na mojim grudima nisu ni približno fine kao orasi,