Nova Istra

222 RIČ HRVATSKA U VOJVODINI Neven UŠUMOVIĆ kojih su se jučer pošteno najeli. Promjena bi im, kažu, ipak dobro došla. Pa makar ih oko tih nekoliko zalogaja čekalo toliko posla: kidanje kaputa, bluze, potezanje, bljutava krv. Pala sam preko jedne izbočine u ledu, točnije širokog ledenog šiljka koji je nastao su- daranjem ledenih blokova. Bio je to loš znak: šiljci obično tvore cijeli labirint, spajaju se u ledene planinske vijence koje je nekad moguće prijeći samo četveronoške. Pr- koseći svojim strahovima, legla sam na leđa i posvetila se maglenim pramenovima, točnije pokrivačima. Vidjela sam ledene iskre kako se pale između slojeva magle i leda. Osjećala sam se kao da ležim na brodu i plovim prema Mjesecu. Blijeda svjetlo- sna točka koju sam odredila kao svoje odredište zvala me sebi. Magleni pramenovi umicali su pred mojim ledenim brodom, svjetlost se širila, mrak povlačio u daleke kutke. Morala sam prekriti oči rukama i tek kada sam otkrila da me ta svjetlost grije, ponovno sam bacila pogled. Sunce; a ne Mjesec. Cijelo vrijeme gledala sam u Sunce. Stresla sam se od jeze i uspravila. Pod jednom mojom nogom uobličio se krvav trag. Rana nije bila velika, ali sve je ovo predugo trajalo. Na horizontu vidjela sam Jošku, malenog poput makovog zrna, kako nestaje. Začuli su se pucnji, pištolj je uvijek imao uz sebe. Možda puca na vrane? Možda me pokušava pogoditi? Zaželjela sam da nestane u jednoj od ribarskih rupa u ledu, u dubokoj vodi, među tustim jezer- skim ribama i ljigavom travom. I stvarno, začuje se krik i prasak leda. Još me držalo. Poklopilo me, kako to reče moja jedina ljubav. Od svjetla nisam mogla vidjeti obalu. Sunčeve zrake dodirivale su me i svrdlale mi po mozgu. Ubrzo se ta bol pojačala s kreštavim akordima; započelo je pucanje zrcal- ne površine ledenih blokova. Buka je polako rasla, pretvarala se u štektanje strojnica, nemilosrdno Sunce potezalo je stotinu žica ove goleme citre koja se raspadala u beskonačnost. Zrcalni filmovi prštali su oko mene, milijarde prizmi lomilo je svjetlost tvoreći ne- dokučive apstrakne mozaike. Napokon, napokon sam dobila glavnu ulogu, napokon moj monolog, moje usto- stručenje. Zahvalno sam se okrenula u pravcu u kojem je iščezao Joška, ali nisam mogla vidjeti ništa. Zaslijepila su me svjetla pozornice. Ako je ovo trenutak u kojem se sve moje želje ispunjavaju, onda tijelo našeg velikog čarobnjaka, od milošte zva- nog Joška, već počiva na dnu jezera, na postelji od jezerskih trava. Slava mu! Prislonila sam uho na led: tutnjalo je poda mnom, lijepo se moglo čuti kako se su- daraju tijela masnih jezerskih riba. Njihov nemir bio je razumljiv: hrana je napokon