Nova Istra

220 RIČ HRVATSKA U VOJVODINI Neven UŠUMOVIĆ Stara Dalmatinka gledala nas je podozrivo, govorila je mađarski tako jadno; sve se svodilo na nekoliko riječi: koliko, imam-nemam. Poput mantre, mrmljala je nešto kao: dico, dico, dico. Ostavila nas je dugo sjediti u njezinoj kuhinji koja je smrdjela po sušenoj ribi; komadi bakalara poput slijepih miševa visjeli su po zidovima. Unu- tra je bilo pretjerano vruće, Joška je rupcem brisao znoj sa čela, dok smo kroz dva prozora s napuklim staklom gledali snijeg kako vije. Pojavila se napokon, ali ne sa čahurama nego sa staklenkama u kojima je već bila mutna čajna tekućina. Joška se naljutio i počeo psovati, zna točno što joj je rekao, nemoguće da ga nije razumjela, tko zna što je ubacila unutra, od kakvih je govana iscijedila čaj. Izašao je s njom i ostavio me samu u kuhinji. Povlačila sam prste na ru- kama, jedan po jedan, istezala se, osjećajući mačju ugodu u svojoj protežnosti. Jošku je moje tijelo privlačilo tek kao bolni instrument njegovog bijesa, kratke užitke nala- zio je samo u tim tupim udarcima i možda u gledanju moga izobličenog, podbuhlog lica. Njegovi ispadi bili su nepredvidljivi i osjetila sam da bi me u takvim trenucima najradije ubio. U dramama koje je pisao nikada nije bilo mjesta za mene, ni u jednom liku se nisam prepoznala i osjećala sam kako mu je neugodno kad bih se na nekoj od peštanskih premijera pojavila kao njegova pratilja. Prepoznavala sam samo to uživanje u izobli- čavanju, samodopadan, podrugljiv osmijeh koji je uvijek kao poza stajao na njego- vom licu i iza svega što je pisao i radio. Upravo takav pojavio se sada na vratima i rekao mi dođi, idemo; u ruci mu je bila manja jutena vreća. Dobili smo čahure od starice koja nas je vjerojatno proklinjala dok smo odlazili. Prokleti čaj se ohladio, sad ga se moglo piti. Joška ga je procijedio i stavio na stol. Sjeo je na stolac preko puta, njegov nepogrešiv osjećaj za scensko odveo ga je do točke koja mu je jamčila najveću udaljenost od mene. Negdje sam čitala da je upra- vo takva udaljenost najproduktivnija za duhovni razgovor, ali ovdje se sigurno nije radilo o tome. Čaj je bio neopisivo odvratna okusa. Stavila sam tri velike žlice meda, iscijedila pola limuna i miješala. Joška je dotada već popio jednu šalicu i punio drugu. Sve je bilo predvidljivo, očekivao se njegov kraći monolog o opijumu. Dok sam srkala svoj otrov, gledao me zaneseno kao da pred sobom vidi pun auditorij. Ustostručena, možda bih mu se ponovno svidjela. – Ta niska ljudska bića (o osobama oko sebe uvijek je govorio kao o ljudskim bići- ma) ne znaju što je užitak. Ugađaju sebi s oprezom, uvijek misleći na svoje radno