Nova Istra

216 RIČ HRVATSKA U VOJVODINI Petko VOJNIĆ PURČAR Ili, želiš li možda doznati putanju njihova vojnog izviđanja? I koliko je ljudi u vojnoj jedinici, kojoj su prethodnica? Što zapravo i istinski želiš postići tim skrivanjem? U ratu, konačno, ne postoje dječje igre skrivanja. Rat je rat. Odlučim se izigravati navježu. Pođu li prema meni, istupit ću iza svoga zaklona, hrapava, dosta debela stabla, i doviknuti im: – Dobro vas našao, momci! Govorit ću engleski. Danas puno ljudi govori engleski. Pomislit će, možda, u prvi mah, zbunjeni, da sam engleski pilot. Saveznik. Po oružju. To je zgodno rješenje. Možda i sam spas. Ali, ja nisam Englez. I engleski ne govorim s engleskim akcentom. I nemam, naža- lost, opremu engleskog pilota. Govore li ti skijaši uopće engleski? Zabrinuh se. Što će se dogoditi ako nijedan od njih trojice ne govori engleski, već samo ruski, i možda kirgiski? Što onda? Odlučim da je najbolje bježati u suprotnom smjeru. To je jedino rješenje, pomislim i pripremim se za bijeg. Vojnici-skijaši zagledaju se, daju diskretne znakove, glavama i skijaškim štapovima, okreću se i polagano odlaze. Vrisnuo bih, ali se suzdržavam s najvećim naporom. – Bože, – kažem tiho, za sebe – Bože. Hvala ti. Odlaze. Ali, to nije bilo dovoljno tiho. To je bio više tihi krik. Nesmotrenog očajnika. Posljednji skijaš u koloni kao da je čuo moj glas. Zastane i polagano se ponovno okrene prema meni. Možda moj glas nije čuo, ali je sigurno čuo glasno pucketanje osušenih, otpalih, grana i grančica. Gnječio sam ih neoprezno koljenima. Skijaš podigne zatamnjene naočale, zabije u skijaške štapove u oštar, dubok snijeg, i uvježbanim zahvatom skine automatsku pušku s leđa. Uperi je ravno u mene. Pretrnem. Ukipim se. Postanem idealna meta. Gotovo se onesvijestim. – Nevin sam, Bože. Pretvori me u posinka ovoga hrasta!