Nova Istra

215 Petko VOJNIĆ PURČAR RIČ HRVATSKA U VOJVODINI Ja se krijem iza hrasta lužnjaka. Kleknem. Grane hrasta lužnjaka moj su oltar, pred bijelim i smeđe, izukrštanim, nebom. Domislim se: možda sam na njihovom izviđačkom putu? To ne bi bilo nimalo do- bro. Ratno je vrijeme. Opreza nikad dosta. Posljednji skijaš se iznenada zaustavi i polagano okrene. Osmatra i osluškuje. Onda se zaustave i okrenu i druga dvojica skijaša. Pretrnem. Nervozno i tiho prstima zgrćem snijeg pred sebe ne bih li napravio ka- kav-takav grudobran. Kao sklonište. Zastajem u poslu te ponovno ukopavam prste u bijele snježne pramenove. Grudobran raste, ali suviše, suviše sporo. Ćutim opasnost. Veliku opasnost. Poput zvijeri sam, zvijeri u stupici. Skijaši su naoružani. Preplanuli i strogih lica. Ja sam, pak, goloruk. Sada već i pro- mrzlih prstiju. Hladno je. Veoma hladno. I prsti na nogama trnu mi od strašne hladnoće i zime. Ne one zime iz priče i romana, nego ove, ovdje i sada, u ratu, u cičoj zimi. Pogled mi sklizne niz moj kaput. Pogodan je za hladne uvjete, ali samo u gradu, na ulici, u šetnji do trgovine i kioska. No, moj je kaput idiotski smeđe boje i vidi se na veliku daljinu. Umjesto da mi sada pomogne skriti se, izjednačiti se s bjelinom okoliša, on me odaje, otkriva. Čini mi se da dugmad svjetluca. Ne bi li kaput bio još upadljiviji. Nije li cinično da te ulove zbog upadljivoga, glupog, odjevnog predmeta? Skijaši osmatraju i dalje, još pomnije. Što ću im reći ako mi priđu? Smišljam grozni- čavo ispriku. No, ne mogu je tako brzo smisliti. Moraš, moraš, mrmljam sebi. Valjana isprika, uvjerljiv argument, spasit će ti ludu glavu. I zato smisli nešto valjano, smisli nešto suvislo, i razborito, i sve će biti u redu. To je taj unutarnji glas! Javi se iznebuha, u mojoj zebnji, mom strahu, iz mog nagona da ostanem živ. – Možda si ti, ipak, na njihovoj izviđačkoj maršuti? – straši me glas. Kako ćeš im racionalno objasniti zašto se skrivaš od njih ako nisi kriv? Ako si, kako veliš, slučajni i bezazleni putnik-namjernik. Mogu te još pitati: zašto se tako uporno skrivaš i zakopavaš u snijeg kad za to nemaš nikakvog razloga?