Nova Istra

214 Petko VOJNIĆ PURČAR, Petrovaradin SNIVAJUĆI POD SNIJEGOM Svjetski rat se nastavlja. Nikako da prestane. Barem za mene. U generalštabu sam istočne armije: vidim kristalno jasno lica. Lica oficira. Umor- nih. Hinjeno razdraganih. Zarumjenjelih poput malih željeznih peći. Osjećam dah votke. U blizini jednoga generala i dah viskija. Slušam prigušene uzdahe od nepros- pavanih noći i vojnih obveza koje ih stiskaju i guše. Otkrivam: svima su oči slične. Zagasitije plave. Poput Zsolnái keramike. Ili, svijetlo- smeđe. Odsjaj kestena u zreloj jeseni. Ni jedan jedini put da trepnu. Da odahnu. Da se načas zaustave. I meni bi možda bilo lakše. Da ih shvatim. Ne znam ni sam zašto. Okrećem pogled od njih. Odlazim. Na drugu stranu, izvan grada. Ugledammoćnu krošnju hrasta lužnjaka u snijegu. Blago se njiše stablo. Poput dječ- je ljuljačke. Treperi lišće, svjetluca snijeg. Uspavljuje. Smiruje. Godi. No, osim hrasta lužnjaka, koji pažljivo dodirnem, opazim, kasnije, i drugi hrast, te i treći. S druge strane ceste. Pretpostavim da je blatna. Ali pokrivena paperjastim nanosima snijega. Ubrzo se trgnem na huk skija. Spazim, najprije, jednoga, te još dvojicu skijaša. S automatskim puškama na leđima. Povlače skiju pred skiju. Odguruju se štapovima. Zadivi me njihova uvježbanost. Oprezni, ali rutinirani pokreti.