Nova Istra

217 Petko VOJNIĆ PURČAR RIČ HRVATSKA U VOJVODINI Spasi moj, ljudski, život! Ma kako bio kukavan. I tako bi. Postanem u hipu mladi hrast. Tek ižđikao. Glatke kore, vitkih, dugih grana, s neko- liko zimsko-proljetnih pupoljaka. No, u ratu nije lako biti ni mladi hrast lužnjak. Ni breza nije u povoljnijem položaju. Ni visoka topola, čak. Jaki mraz se izdrži. I vjetar se može izdržati. Njišete se u ritmu vjetra poput violin- skoga gudala, treperiš i savijaš se od snage vjetra, ali, ipak, preživiš i veseliš se kada nepogoda prođe. Odmaraš se. Možda se i dosađuješ. Crvi ti povremeno svrdlaju pod korom, ali i to se može istrpjeti. Postaješ sve veći i moćniji. Svake godine se to vidi. A za jedno stoljeće postat ćeš drvo dostojno divljenja. Simbol. Ponos zdrave i razgranate flore. Obožavat će te ljubitelji prirode, ptice koje prave gnijezda u tvojim dugim granama, uvijek će se naći netko tko će se zakloniti u tvoj hlad i u tvojoj sjeni uživati. Ali, u ratu, pogotovo zimi, to je posve drukčije. Može te pogoditi zalutala, avionska bomba! Onako raspolućen, osušiš se i potoneš u zemlju. Nema te. Opasna su i borna kola. Ili, pak, tenkovi. Izvale te iz korijena ako si im na putu. Smrskaju te. No, ipak, sretan sam. Imam već i drugi život. Život mlada hrasta lužnjaka. Smrt sam odgodio. Ako bude sreće, za još tisuću godina.