Nova Istra

207 Vladan ČUTURA RIČ HRVATSKA U VOJVODINI ci često inkluzivne autorecepcije dionikâ ovdašnjega književnog života, što uvjetuje i pitanje je li i to matrica njihove marginalizacije. U tom smislu, čini se, postoje barem dva djelomice opravdana razloga ovakve vrste autorecepcije – reakcija na iskustvo isključenosti, ali i uloga ovoga pisma: (samo)potvrđivanje regionalnoga i (sub)etničkoga kulturnog identiteta i očuvanje simboličkih dobara (najčešće pri- marno jezičnoga). Osvrnemo li se na kraće prozne vrste, njih načelno možemo podijeliti u dvije skupine. Prva je ona koja zadovoljava pragmatične potrebe manjine u vidu legiti- macije baštine kojoj pripada (što je vidljivo već iz same žanrorovske pripadnosti djela), dok drugi dio korpusa tekstova, od kojih nekoliko ovdje predstavljamo, po- sjeduje estetiku visokoga umjetničkog diskurza te tematskim i sadržajnim aspek- tima predstavlja kreativan pomak od postojeće literarne matrice – dinamizirajući, rekonfigurirajući i redizajnirajući ovdašnju (za)rubnu hrvatsku literarnu scenu. Točnije, prvu skupinu ili korpus tekstova žanrovski čine refleksivno-meditativne, (auto)biografske, etnografske i faktografske kraće prozne vrste, suvremena izdanja prikupljenih narodnih priča i predaja, te proza iz korpusa kršćanske pripovjedačke tradicije 3 , a koje su u kontinuitetu s vojvođansko-hrvatskom literarnom poviješću. Estetska funkcija ove vrste pisma, dakako katkad stvarana onkraj ovakvih preten- zija, često će se temeljiti na literarnoj „izvedbi“ koja bi svoje krajnje domete mogla naći tek u nekoj vrsti nacionalno-pedagoške funkcije. Drugu vrstu kratkih proznih tekstova određuje kreativni i energični pomak te- matskih, sadržajnih, formalnih i stilskih aspekata. Ta vrsta pomaka ipak nije plod zajedničkih nastojanja, organiziranih i konsolidiranih, u stvaranju novoga rukopi- sa na ovdašnjoj suvremenoj književnoj sceni, nego će prije biti da je riječ o rezulta- tima spontanih traganja pisaca koji su donekle uspjeli nametnuti nov stvaralački diskurz u mikrokozmosu vojvođansko-hrvatske literarne produkcije. Riječju, iz- među ovih tekstova i njihovih autora ne postoji poetička srodnost, odnosno zajed- nička poetološka matrica ni u tematsko-motivskom, niti u kakvim strukturalnim obilježjima. Teme o kojima navedeni autori pišu kreću se u rasponu od pitanja identiteta, problematizacije granica fikcije i fakcije, intimne priče pojedinca, eska- pizma i dr. Ovim korpusom tekstova dominira, s jedne strane, realistička prozna matrica – mimetička i faktografska, 4 a s druge (post)modernistička poetika pro- 3 Autori koje valja spomenuti u ovome kontekstu jesu: vlč. Stjepan Beretić ( Božji prijatelji s nama na putu ), vlč. Antun Gabrić ( Čudak jednek i druge pripovitke ), Jakov Kujundžić ( Zgrabljena mršavina ), vlč. Lazar Novaković ( Pismo(a) Isusu ), Ruža Silađev ( Divani iz Sonte, Šokica pripovica ), Ilija Žarković ( Iz naše avlije i iz komšiluka ) i dr. 4 Npr. Dražen Prćić i Milivoj Prćić ( Zadnja pošta Subotica , Južno od Tranšeja ).