Nova Istra

176 NOVI PRIJEVODI Leopold TYRMAND šao, nezainteresirano prolazi pored drugog, trećeg, četvrtog. Što traži? Traži poštan- ski ured. Neki se ipak u svojoj potrazi namjere na poštanske urede, ali ih zaobiđu i, uzdahnuvši, krenu dalje. Kamo streme? Nastoje doći do glavne pošte, središnjeg poštanskog ureda, centralnog mjesta i izvorišta poštanske uprave i sustava u odre- đenome mjestu. Ta hipnotička trka objašnjava strancu teško shvatljivu činjenicu da su glavne pošte u svim komunističkim gradovima uvijek neljudski zakrčene ljudima koji stoje u zamršeno izvijenim redovima, u kojima satima čekaju kako bi stigli do šaltera na kojem će možebitno riješiti svoj problem. (…) Poštanski sandučić predstavlja pak najnižu instancu pošte. Svekolike spo- znaje u panorami komunizma lako dokazuju da najniže instance čega god hoćete uopće ne žive, a ukoliko žive, onda su u stanju potpune letargije i nemoći. U svijesti stanovnikâ komunizma ukorijenjeno je duboko iracionalno uvjerenje da pismo uba- čeno u poštanski sandučić nitko nikada neće odande izvaditi. Kažem iracionalno, jer se svakodnevno mogu vidjeti brojni poštanski djelatnici kako prazne ulične po- štanske sandučiće. Usprkos tome, nitko ne vjeruje da će njegovo pismo biti izvučeno i uključeno u normalan, razumom predviđen krvotok poštanskog poslovanja. Upravo zato, što sandučić stoji na uglu u cilju ubacivanja pisama i isporučivanja istih dalje, i što je urešen državnim grbom i na sebi ima službeni natpis o vremenu dokad će biti ispražnjen, svatko vrlo dobro zna kako tu nešto smrdi. Sve izgleda odveć jednostav- no. Svaki korak pruža vam dovoljno dokaza za to kako je sve strašno komplicirano, pri čemu zamršenost ne jamči nikakvu učinkovitost, ali vas bolje motivira pitanje zašto ništa ne možete obaviti, dosegnuti, izvršiti. Život vas na svakom koraku po- učava da vam državna vlast ne želi ništa dati, a želi vam sve oduzeti, počevši od podataka, zaključno s vremenom i interesima, zašto bi vam onda trebala prenijeti pismo na željeno mjesto? Pojam društvenoga ugovora ne postoji, dok je temeljna za- sada suživota s bližnjima u komunizmu: „Ti meni – ja tebi“ u tom slučaju nemoćna, jer kako možete potkupiti cijelu poštu? Kome morate dati mito, da bi pismo stiglo primatelju? (…) Koliko je pošta u komunizmu simbol društvene nemoći, toliko je pismo simbol nemoći pojedinca. Opće je poznata stvar da tajnost dopisivanja ne postoji – što uo- stalom kod ljudi ne pobuđuje neko naročito čuđenje, za koje pojam privatnosti pod- liježe postupnoj atrofiji. Posljedica toga je činjenica da ljudi uče pisati po drugi put u životu; prvi su put učili u osnovnoj školi, a drugi u zrelo doba, kada se nagonski mo- raju čuvati dvosmislenosti. S druge strane, sva su pisma koja dolaze iz inozemstva naprasno razrezana, nakon čega ih zalijepe ljepljivom vrpcom i nemarno udare pe- čat:„Oštećeno putem“, što u ljudi budi osjećaj stida. Intimnost i privatnost podliježu najoštrije iskorjenjivanim civilizacijskim tekovinama u komunizmu: postoje brojna tumačenja i još brojniji sustav racionalizacije koji dokazuje njihov antisocijalizam i